Stečajni plan nije samo i isključivo volja vjerovnika, nego i skup pravila
sudskog postupka i raznih ograničenja koje je Zakon propisao
Stečajnim planom vjerovnicima se omogućava da u konkretnom
stečajnom postupku odstupe od pravila Zakona koja uređuju taj postupak.
To ipak ne znači da vjerovnici ne moraju poštivati Stečajni
zakon, budući da je odredbom članka 213. stavak 1. SZ-a propisano da su izradom
stečajnog plana vjerovnici oslobođeni poštivanja samo onih zakonskih odredbi
koje se odnose na unovčenje i raspodjelu stečajne mase.
Dakle, vjerovnici mogu stečajnim planom drugačije od Zakona urediti
samo način i visinu namirenja svojih tražbina.
Pored ovoga, sam Stečajni zakon je propisao čitav niz procesno-pravnih,
ali i materijalno-pravnih ograničenja za učesnike u stečajnom postupku, što je
i razumljivo, budući da se radi o sudskom postupku gdje se rješava i interes
malih vjerovnika, koji ne moraju imati velike tražbine, ali je njihov broj vrlo
velik (najčešće radnici).
Ograničenjima koja je zakonodavac odredio vjerovnicima i
kojih se oni moraju držati, propisano je da se u stečajnom planu sve sudionike mora
razvrstati u skupine, a pri tome treba razlikovati, sukladno članku 218. SZ-a,
najmanje slijedeće skupine:
- vjerovnici s
pravom odvojenog namirenja, ako plan zadire i u njihova prava,
- stečajni
vjerovnici koji nisu nižeg isplatnog reda,
- stečajni
vjerovnici pojedinih nižih isplatnih redova, ako njihove tražbine ne prestaju,
prema članku 221. SZ-a.
Prilikom izrade stečajnog plana također se mora poštovati odredba
članka 219. SZ-a, prema kojoj se planom ne smije zadirati u prava razlučnih
vjerovnika da se namiruju iz predmeta na kojima postoji njihovo pravo odvojenog
namirenja.
Prema članku 222. SZ-a, svim sudionicima pojedine skupine
vjerovnika mora se osigurati isto pravo.
Ukoliko se planom krši Zakon, člankom 227. SZ-a propisano je
da će stečajni sudac odbaciti takav plan, čime je zakonodavac nedvojbeno dao
ulogu stečajnom sucu da on presudi o planu.
Dakle, ukoliko vjerovnici stečajni plan prihvate, o potvrdi
tog plana na kraju ponovo odlučuje stečajni sudac, koji ga može ne potvrditi, i
to posebno ako su bitno povrijeđeni propisi o sadržaju stečajnog plana i
postupanju prilikom njegove izrade i donošenja, kao i prihvatu od strane
vjerovnika i o pristanku od strane dužnika.
Kada stečajni sudac i prihvati stečajni plan, članak 249.
SZ-a dao je pravo i vjerovnicima, ali i dužniku, da izjave žalbu na taj plan, o
kojoj će posljednju riječ reći Visoki trgovački sud.
Tek po pravomoćnosti rješenja o potvrdi stečajnog plana,
stečajni sudac donosi rješenje o zaključenju stečajnog postupka.
Međutim, kada je rješenjem o potvrdi stečajnog plana
predviđen i nadzor nad ispunjenjem stečajnog plana od strane stečajnog
upravitelja i odbora vjerovnika, tada njihove funkcije ne prestaju nego i dalje
traju dok traje i taj nadzor.
Sve ovo govori, dakle, da stečajni plan nije samo i
isključivo volja vjerovnika, nego i skup pravila sudskog postupka i raznih
ograničenja koje je zakon propisao, kako za vjerovnike, tako i za dužnika.