Lezije koje se u slučaju infekcije javljaju na koži izgledaju kao okrugli, crveni ili sivi pečati bez dlake, a javljaju se obično na glavi ili nogama. To je klasična promjena koja nastaje kod  mikrosporoze i nije ju teško prepoznati

Microsporum i Trichophyton su dva od mnogo rodova keratofilnih gljivica koji mogu izazvati kožno oboljenje kako kod pasa i mačaka, tako i kod čovjeka. U literaturi na engleskom jeziku oboljenje koje će izazvati  gljivice iz ovih rodova naziva se  „ringworm“, pa je to termin koji će nam biti potreban kako bi se lakše informirali na internetu. Dermatofit koji najčešće napada pse i mačke je Microsporum.  To je zoofilni dermatofit, koji se prilagodio životu na životinjama, u ovom slučaju na psima i mačkama, a nazivamo ga Microsporum canis. Antropofilni dermatofit Microsporum audouinii prilagođen je životu na ljudima i ne ugrožava kućne ljubimce.

Najveći problem javlja se kod infekcija pasa i mačaka s gljivicom Microsporum canis jer ona uzrokuje infekciju i kod ljudi, iako je u principu prilagođena životinjama. Oboljenja uzrokovana ovim gljivicama češća su u klimatski toplijim i vlažnijim područjima, tako da njihovo javljanje možemo smatrati sezonskim, iako su u gradskim sredinama, te u klimi kao što je naša, prisutne kroz cijelu godinu, s približno jednakim intenzitetom.

Kad je životinja (ili čovjek) izložena dermatrofitu, do infekcije može i ne mora doći. Mlade životinje (kao i djeca) osjetljivije su na infekciju od odraslih. Pokušavana je imunizacija životinja raznim dermatofitima, no nikad nije ostvarena trajna imunost na reinfekciju istim organizmom.

U razvoju infekcije važnu ulogu igraju lokalni faktori kao što su oštećenje kože, obim produkcije loja i znoja. Ukoliko gljivica probije ovu barijeru, susreće se s tzv. celularnom obranom organizma koju nose limfociti, pa svaka promjena koja utječe na smanjenje broja limfocita, znatno pogoduje prijemčivosti za infekciju. Individualna obrambena moć organizma, odnosno njegov imunitet, igra važnu ulogu u suzbijanju infekcije dermatofitima. Taj podatak je vrlo bitan, uzme li se u obzir mogućnost pogrešne dijagnoze. Tako se u praksi nerijetko srećemo s gljivičnim oboljenjima kože koja su tretirana kao alergije, što je jasno, uzrokovalo širenje gljivične infekcije. Situacije kao što su neuhranjenost, glistavost, loši higijenski uvjeti i slično, otvorit će vrata ovoj bolesti pa je važno znati da se prevencija temelji na tome da je životinja uredna, zdrava, kvalitetno hranjena te redovito cijepljena.

Mikrosporoza se širi kontaktno,  preko češljeva, četki ili škara za šišanje, pa se pribor u salonima za uređivanje kućnih ljubimaca, kao i u veterinarskim ambulantama, obavezno sterilizira. Naizgled zdrave mačke mogu biti nositelji dermatofita te mogu širiti infekciju, ali samo kratko razdoblje od nekoliko dana. Potencijalno najopasniji raznosač dermatofita su mace s minimalnim lezijama - jednom ili dvije male promjene bez dlake. Microsporum canis uzročnik je mikrosporoze koji najčešće izoliramo kod mačaka, a njegov zoonotski potencijal je velik, jer u domaćinstvima u kojima živi inficirana mačka, u velikom broju slučajeva zarazi se barem jedan član obitelji.

Lezije koje se u slučaju infekcije javljaju na koži izgledaju kao okrugli, crveni ili sivi pečati bez dlake, a javljaju se obično na glavi ili nogama. To je klasična promjena koja nastaje kod  mikrosporoze i nije ju teško prepoznati, a u dijametru obično ima od 1 do 4 cm. Pregledom Woodovom lampom ne možemo ni potvrditi ni isključiti infekciju mikrosporozom. Njome možemo samo produbiti prisutnu sumnju, a jedino pouzdano dijagnostičko sredstvo jest uzimanje uzorka iz lezije, koji se šalje u laboratorij gdje se kultivira uzročnik. Proces kultiviranja traje od 2 do 12 dana, pa, ako postoji sumnja, obično odmah započinjemo s terapijom. Terapija ne može štetiti, pa osobno smatram da i pri najmanjoj sumnji na gljivice odmah treba započeti s liječenjem. Mikrosporoza je zapravo bolest koja će, ukoliko se ne liječi, nestati u roku 1 do 3 mjeseca, no, radi sprečavanja širenja zaraze, s liječenjem treba započeti što prije. Ukoliko su lezije minimalne, odlučimo se na lokalno tretiranje tinkturom i šamponima, a kod jače infekcije liječimo sistemskim lijekovima koje vlasnik daje životinji u obliku tableta.

Liječenje traje od 2 do 8 tjedana, a s njime nastavljamo još 15 dana nakon što nestanu svi simptomi. Moguća je preventiva izloženih životinja, no ti lijekovi imaju neke nuspojave, pa to preporučimo samo na izričito traženje vlasnika.

Bolest se liječi sa stopostotnim uspjehom i kod životinja i kod ljudi, samo je liječenje dugotrajno, pa moramo biti strpljivi!