U svojim godinama volontiranja uz naknadu, mladi će naučiti grijati se sakupljenim drvima, kuhati jeftina jela od graha i broskve i igrati besplatne igre poput domina ili boća. Kada, nakon godina stjecanja iskustva, konačno savladaju sve vještine preživljavanja s 1.600 kuna državne naknade mjesečno, konačno će se moći pridružiti odraslim ljudima i početi živjeti kao većina hrvatskih građana
Mladi nezaposleni više se ne trebaju brinuti za svoj status. Vlada će im omogućiti da ga promijene za vrlo malo novaca. Za 1.600 kuna mjesečno, oni prestaju biti nezaposleni. A ostaju mladi.
Država zadovoljna. Smanjuje broj nezaposlenih i mladima omogućuje da steknu nekakvo radno iskustvo. Poslodavci su zadovoljni jer taj trošak i stjecanje iskustva ne plaćaju oni. A mladi moraju biti zadovoljni. Jer, ustvari, oni nemaju nikakvog izbora. Mogu ostati mladi nezaposleni ili mladi zaposleni za 1.600 kuna.
Kada su ljudi u Hrvatskoj birali samostalnost, a kasnije se borili za svoju slobodu, vjerojatno nisu baš to željeli za svoj pomladak. Ali, eto, što je tu je. Nazad se više ne može ići. A naprijed je 1.600 kuna, dokle god vam pogled seže.
Mladi ljudi bi se kalili i stjecali iskustvo u tome kako je živjeti s 1.600 kuna mjesečno. U svojim godinama volontiranja uz naknadu mladi će naučiti grijati se sakupljenim drvima, kuhati jeftina jela od graha i broskve i igrati besplatne igre poput domina ili boća. Kada, nakon godina stjecanja iskustva, konačno savladaju sve vještine preživljavanja sa 1.600 kuna mjesečno državne naknade, konačno će se moći pridružiti odraslim ljudima i početi živjeti kao većina hrvatskih građana. A to su hrvatski umirovljenici kojima će se, iz solidarnih razloga, penzija sniziti na, pogađate, 1.600 kuna mjesečno.
Tako će, nakon godina eksperimentiranja s društvenim sistemima, konačno biti postignut cilj. Potpuna jednakost. Možda neće biti onakva o kakvoj su maštale i za koju su se borile generacije, ali bit će upravo to - jednakost.
Mladi i nezaposleni ljudi trebali bi za svoje volontiranje dobivati jednaku simboličnu naknadu, bez obzira na to koju vrstu posla obavljaju. Bez obzira na to rade li rukama ili glavom. Bez obzira na to koliko i kakvu energiju utroše na obavljanje svojih radnih zadataka. Cijena će biti ista, jer su oni svi isti: mladi i nezaposleni ljudi.
Takvo državno raspolaganje naknadama za volontiranje i stjecanje iskustva savršeno je za poslove u kojima bi radnici ionako bili slabo plaćeni. Umjesto zapošljavanja iskusnih radnika za malu plaću, jeftinije je zaposliti volontera, čije troškove plaća država. S tako niskom cijenom mladog radnog potencijala, možda bi ih bilo jeftinije zaposliti da odrađuju neke poslove koje su do sada odrađivali strojevi. Kako cijene goriva bez imalo umaranja skaču po psihološkim granicama populacije, tako ćemo doći i do jedne granice u kojoj bi naši poljoprivrednici mogli zaključiti: „Zašto da ja kupujem traktor i trošim na gorivo, kad mogu unajmiti dvije tisuće mladih nezaposlenih ljudi, kojima će država platiti da prekopaju moje polje? Time bi stekli nevjerojatno radno iskustvo, a moja zemlja bi bila idealno pripremljena za sjetvu…“
Koliko god ovo zvučalo nevjerojatno, ne mogu ne sjetiti se priče koju mi je ispričao moj ujak, nakon što se vratio s plovidbe istočnim morima. Dok mu je brod bio usidren u jednom kineskom gradu, imao je dovoljno vremena da prošeta užurbanim ulicama. Strašno ga je začudilo što su na svim raskršćima, umjesto semafora, stajali ljudi i regulirali promet. Napokon je zapitao jednog od prolaznika.
- Zašto vam ljudi reguliraju promet? Zar nemate semafore?
- Imamo, ali…
- Ali?
- Ljudi su jeftiniji.
