Struktura ljudi, koje susrećem na planinarskim pohodima, jako je različita. Znate, želja za visinama ima različita uporišta. Evo, nedavno sam nekoliko dana krstario po Kamniškim Alpama. Grintovec, Kočna, Skuta, Turska gora... (Ne znam da li su nekada na Turskoj gori boravili Turci, ali znam da se Željko upravo ovdje oprostio od novog ranca. Otkotrljao se, poput lopte, niz strmu padinu.) Cojzov dom je jedna od ključnih točaka u mreži puteva, koji vode na glavne vrhove. Do njega se, naravno, ne može autom. Pristup iz Kamniške Bistrice obično traje 3 sata, uz visinsku razliku od preko 1000 metara. Ne baš lako, ali za prosječnog planinara ništa osobito. Nekima je 3 sata hoda nedovoljno da bi se iole malo zadihali. Interesantno je promatrati došljake iz doline. Prvi pristižu još pod okriljem noći. Ili tek uz prve naznake dolaska novog dana. To su oni koji ne mogu spavati, kojima noć predstavlja patnju, ispresijecanu brojnim odlascima u zahod. Ustajanje u 1 ili 2 možda je i bolje od mukotrpnog noćnog zbrajanja ovaca. Ovakvi ranoranioci (gotovo isključivo muškarci iza četrdesete) čekaju ispred doma dok se prvi probude. Međusobno krate vrijeme analizirajući položaj zvijezda ili (samo) maštajući o mladom ženskom zagrljaju. Naravno, i rasprava o prostati ima svojih draži. Frekvencija dolazaka naglo naraste iza 7. Trkači razvijenih pluća i čelične kondicije ponekad mahnu, a ponekad i ne. Ovisno o raspoloženju. Zaljubljeni (CMOK) se izgube u dubinama doma (CMOK). Veseli najavljuju dolazak prigodnim jodlanjem, a mrzovoljni prestaju gunđati samo ako su već dovoljno dobro prečešljali sve mrske političare, još mrskije susjede, a možda i stanje okoliša. (Dovraga, ova trava je baš tu trebala narasti.) Oni deblji, natopljeni salom, nevjerovatno su uporni. Skidanje špeka je mukotrpan posao. Podizanje zalivenih nogu i teških trbušnih jastuka zapravo je solidan rad u teretani. Mame i tate troše energiju u hvatanju razularene djece. Izgubiš li kontrolu samo na tren, već padaju u jame ili vrište oderanih koljena i krvave glave. (Treba sve to kasnije i zašiti.) Dio mladih želi potrošiti viškove energije, a možda se i dokazati u društvu koje ih inače ne primjećuje. Onaj drugi dio nastoji se, makar malo, pročistiti od alkohola, cigareta i hašiša. Često ih odaje pakleni kašalj. Imam dojam da će iskašljati i komade zacrnjenih pluća. No, za mene su apsolutno fascinantni neki penzioneri. Već odavno znam da reuma, tlak, dijabetes i rak debelog crijeva ne moraju biti obilježje starosti. Još manje boravak po bolnicama i sanatorijima. „Idem samo malo pogledati kako napreduje dom, kojeg sam dobar dio iznosio na leđima. Nikada nisam zalazio u gostione i uvijek sam bio fizički aktivan. Mene gripa ne napada. Veseli me da sam star, a zapravo mlad. Obratno ne bi bilo dobro.“, riječi su jednog vitalnog gospodina, prava mješavina čovjeka i divokoze. Ništa od teškog disanja. Vješto zaobilazi one (samo) prosječne, KOJIMA MOŽDA NIKADA NEĆE BITI JASNO DA SU MU VEĆ 82 GODINE. Naravno, „izbaci pluća“ grupa nije mu ni do koljena. Zaokupljeni su analizom ispljuvka, sretni ako nije prošaran tragovima krvi. Tek usput, neke seniorske sekcije riječkih planinarskih društava vrlo su aktivne oko obilježavanja puteva u riječkom zaleđu. Normativi hoda, koje oni odrede, u principu se teško mogu slijediti. Kada sam hodao od Obruča do mjesta Lisac, moj zaostatak na pojedinim dionicama stalno je rastao. Iako ne spadam u spore hodače. Malo oštrog šumskog trčanja, uz preskakanje lijenih poskoka, spasilo me je od potpune blamaže. Jedino tako je bilo moguće nadoknaditi zaostatak i jedva uhvatiti autobus, koji je već polazio. Paf, paf... Vozač me samo čudno pogledao i primjereno ukorio zbog loše kondicije. Eh, teško je nositi se s tako sportski nastrojenom generacijom...