Zašto uopće danas djecu toliko usmjeravamo ka sportu? Zašto se toliko upiremo da im pored svih njihovih škoskih obaveza na vrat natovariomo još jednu? Je li to samo zbog toga što smo uvjereni da je okružje jednog sportskog kluba toliko pozitivno, pa će tom logikom imati manje šanse naći se u "krivom" društvu i tako imati manju mogućnost konzumirati opojna sredstva (droge), ili tu ima još nešto? Sport je, prije svega, pitanje discipline. Ne mislim ovdje na onu vojničku disciplinu, koja je prisilno nametnuta izvana. Ovdje je riječ o jednoj drugoj, više unutarnjoj vrsti discipline, koju si sportaš nameće sam, dobrovoljno, a sve u cilju postizanja boljih sportskih rezultata. I doista nije ovdje važno je li cilj mali ili velik i da li se radi o svjetskom rekorderu ili o lokalnoj utakmici dviju gradskih ekipa. Bitno je postići cilj, a to se može jedino discipliniranim i usmjerenim naporom. U djece to nosi i dodatnu težinu, jer iskustvo u kojem su uložili određen napor da bi dosegli određen cilj koji na kraju donosi i zadovoljstvo, upotrijebiti će i kasnije na svim drugim životnim poljima. No, bavljenje sportom nije isključivo aktivnost za djecu ili vrlo mlade ljude. Kasnije, kada su sve društvene vještine usvojene, on postaje način za očuvanje zdravlja, kako fizičkog, tako i psihološkog. Amerikanci još uvijek traže konačan odgovor na pitanje zašto svi oni koji se redovito bave sportom žive i nekoliko godina duže od onih koji to ne čine. Je li to samo zbog fizičke kondicije i snage mišića, ili zbog zadovoljstva koje im pruža fizička aktivnost, odnosno stresa kojeg se na taj način rješavaju? Bilo kako bilo, činjenica jest da jedino fizičkom aktivnošću (uz prehranu), možemo dokazano usporiti starenje i produžiti život. Sve ostalo tek su puke maštarije ili propagandni trikovi kozmetičke i modne industrije. U tom smislu veseli me kada vidim da se polako, ali sigurno i u našim krajevima sve manje smatra subotnje opijanje vrhunskim društvenim događajem i užitkom. Isto tako, polako nam dolazi do svijesti da je bavljenje sportom navika za cijeli život, a ne tek pomodna aktivnost sa određenim trajanjem. Naravno, da su nam isprike još uvijek jake, pa je tu porodica, posao, i sve druge obaveze koje dolaze ispred brige o vlastitom zdravlju. No i to je moguće promijeniti. Ponekad je to i pitanje nedostatka cilja, jer, kao, vrhunski sportski rezultati su rezervirani isključivo za dvadesetogodišnjake. Je, malo morgen. Kada se samo sjetim Marina Lovrovića starijeg, koji naprosto odbija upotrijebiti bilo kakvu ispriku i nastavlja sa svojim treninzima bez obzira na prepreke. Jedriličar, kojemu su danas 54 godine, a zajedno sa svojim sinom Marinom, bio je kandidat za odlazak na Olimpijadu u Sidney. Da ste samo vidjeli intenzitet priprema kroz koji su tada prošli njih dvojica. Garantiram da bi se od takvog napora slomili i mnogo mlađi i nadobudniji sportaši. Sidney mu je izmakao za dlaku, ali i danas trenira nesmanjenom žestinom te se natječe u svakoj prilici. Koristi svoje iskustvo kako bi trenirao svoje sinove i pomogao im da i oni dosegnu sportske vrhunce veće od njegovih. Za sve one koji su skloni isprikama, moram reći da Marin ima svoju firmu, te da posao odnosi velik dio njegova vremena i energije, ali nekako uvijek uspije pronaći balans između posla, obiteljskih obaveza i sporta za koji je toliko vezan. Za njega je to lako (piece of cake, što bi rekli Ameri). To u osnovi i nije teško. Samo je pitanje stava i prioriteta. A koji su vaši prioriteti? Jesu li oni zavrijedili baš to mjesto u vašem životu?