Mislim da grčki junak Ahil nije ni sanjao da će mu jedina bolna točka, peta, ostati toliko spominjana do danas. Njegova ga je majka, kao dijete, uronila u magično jezero, koja ga je učinilo neranjivim svugdje, osim na peti, za koju ga je ona držala pri uronjavanju. Na kraju je poginuo od strelice koja je pogodila upravo tu slabu točku. Tetivu koja se hvata za petnu kost nazvali smo njegovim imenom, a ona je nekima uistinu najslabija karika lokomotornog aparata. Sa stražnje strane potkoljenice nalaze se dva mišića koja većinom čine njen oblik. Jedan je bliže površini, zovemo ga gastrocnemius, dok se drugi nalazi odmah ispod njega, a ime mu je soleus. Oba ova mišića prelaze u donjem dijelu potkoljenice u zajedničku tetivu, pogađate, ahilovu. Ona se pak hvata za petnu kost. Funkcija ovih mišića, a time i njihove tetive, često se pojednostavljuje, pa običavamo reći kako su oni zaduženi za podiznje na prste, dakle onu kretnju tijela s kojom se protežemo da bi pogledali što se to događa preko ruba visokog zida. I iako to jest funkcija čiji izostanak najlakše primjećujemo, ona je pomalo marginlna. Naime, većina kretnji koje tijelo mora učiniti kod hodanja, trčanja i skakanja događa se u predjelu donjeg dijela leđa, kuka i koljena. Tijekom svih tih aktivnosti mišići lista, napose ova dva spomenuta, zajedno sa ahilovom tetivom funkcioniraju kao kontrolori pokreta u stopalu, te je kretnja koja se tu odvija u osnovi mala. To lako potvrđuje i činjenica da žene mogu (uz nešto vježbe ) bez problema hodati u cipelama sa visokom potpeticom, koje gotovo sasvim onemogućuju pokretanje u skočnom zglobu, pa tako i kretnje ahilove tetive. U trčanju, ta se kretnja u nekoliko povećava, povećavajući ulogu tetive i lista u toj aktivnosti. Sve te informacije važne su kako bi smo razumjeli pravu ulogu tetive u pokretanju, a time i procese koji mogu dovesti do njenog ozljeđivanja, a u gorim slučajevima i do puknuća.Dva su najčešća tipa ozljede ahilove tetive i struktura koje je neposredno okružuju. Prva je upala same tetive ili njenog hvatišta za petnu kost. One spadaju u sindrome prenaprezanja, što će reći da nastaju zbrajanjem mikrotrauma i njihovim pretakanjem u bolni upalni proces. Drugi tip je puknuće same tetive ili prelaska mišića u tetivu. Iako i do njihova nastupa običajeno dolazi prethodnim manjim ozljeđivanjem, karakteristično je da nastaju bez prethodne najave, obično kod trauma ili iznenadnih i intenzivnih fizičkih aktivnosti koje opterećuju upravo taj dio lokomotornog aparata. Sam mehanizam nastanka ozljeda ove tetive nije do kraja jasan. Postoje još polja o kojima ne znamo dovoljno. Ipak, nekoliko je faktora koji sigurno povećavaju mogućnost njenog pojavljivanja. Prije svega, to je povećana fizička aktivnost. Bez obzira radi li se o rekreativcu koji je odlučio više trčati u proljeće, e ne bi li uklonio višak kilograma skupljenih preko zime, ili je riječ o profesionalcu koji tijekom fizičkih priprema naglo poveća ukupno opterećenje u trenažnom procesu. Zatim, tu je i slabost mišića potkoljenice, pa i mišića butine, koja uzrokuje prenapreznje u tijeku tetive. Skraćeni, ili nedovoljno istegnuti mišići također mogu biti uzrok ozljede, ili jedan od njih. Dalje, spušteno stopalo, naročito ako je još i izvrnuto može stvoriti plodno tlo za razvoj upale. Na kraju, sama obuća, naročito sportska može potaknuti upalni proces, a ne bi ste vjerovali, upravo kojekakvi zračni jastuci ili slične điđe u njoj to upravo i čine. Osim obuće i sam teren na kojem se sportska aktivnost događa može nepovoljno utjecati na ahilovu tetivu, naročito ako je tvrd i sklizak.