Kada krećete na putovanje, onda je neizbježno imati nekakva očekivanja ili slike o tome što će vas očekivati kada stignete na odredište. I nije važno znate li mnogo ili malo o tom odredištu i jesu li ta saznanja stvarna ili tek skup općeprihvaćenih predrasuda. Ono što je interesantno jest kako se te slike mijenjaju uspoređujući se sa stvarnim stanjem. Tako je bilo i sa Istanbulom. Gradom koji je kroz povijest stvorio posebnu karizmu i ozračje simbola svega istočnjačkog. Na prvu pomisao javljale su mi se slike priča iz tisuću i jedne noći, te likova koji su se tako duboko urezali u moju maštu, poput Aladina, Dobrog duha iz svjetiljke, malenog Sezama koji je otvarao tako velika vrata sve do letećih tepiha i razbojnika koji u toj priči nisu izgledali toliko strašno koliko danas jesu moderni urbani pljačkaši i kradljivci. Sletivši, dakle, u Istanbul, dočekalo nas je kišno i hladno vrijeme, a u okruženju aerodroma i moderne tehnologije bilo je teško i zamisliti mjesta gdje su se odigrale sve Aladinove zgode. Osim toga u ovom podneblju Aladin nikako nije mogao biti obučen tek u nekakvu krpu svezanu o bokovima, već mu je prije trebao skafander i to onaj moderan, po mogućnosti od GORE-TEX-a, što je nezamislivo. A kako smo se vozili dalje autobusom od zračne luke do našeg odredišta u predgrađu grada koji broji dvanaest milijuna žitelja, sve su bajke izgledale još udaljenije, dok je okolica ličila na bilo koji urbani kompleks na Svijetu. Mogli smo se nalaziti u Francuskoj, Japanu, Americi ili sjevernoj Africi, slika bi bila vjerojatno ista. Osjećaj veličine pojačavala je i duljina putovanja. Ravno sto kilometara od centra do hotela u kojem smo bili smješteni. To je otprilike isto kao da bi vam trebalo sat vremena auto-cestom od Pećina do Korza. Turska, kao i većina zemalja koje gravitiraju zapadnom kulturnom miljeu, bez obzira na svoje specifičnosti, ide u skladu s vremenom. To znači da razlike bivaju manje i sve dragocjenije, a sličnosti sve veće i sve nepoželjnije. Tako je i sa ljudima, trgovinom, građevinarstvom, te odnosom spram gostiju koji je unificiran i uniformiran. Čak i poznati trbušni ples ne rade više Turkinje, već uvezene ukrajinske plesačice sumnjiva morala, što prema trvdnjama znalaca nije više ono što je i bilo. Pa, opet, kako Francusku doživljavamo kroz simbol vina, Njemačku kroz pivo i automobile, Finsku kroz Djeda Mraza (Božičnjaka ili Santa Klausa, kako god vam drago), tako je i Turska još vrlo davno dozvolila jednom dijelu svoje specifičnosti da postane svjetsko nasljeđe, a to je Turska kupelj. Dakle turska ili parna kupelj jedna je od vrlo starih terapijskih metoda čiji je korijen upravo ovdje, na Bliskom istoku. Osnovna joj je zadaća povećati obrambenu sposobnost organizma kroz njegovo postavljanje u ekstremne uvjete. U ovom su slučaju ti uvjeti visoka temperatura (50-60°C) i visok stupanj vlažnosti zraka, dakle para. Takva mikroklima izaziva snažno znojenje uz ubrzanje rada srca. Isto se tako ubrzava rad svih unutarnjih organa, a posebice žlijezda. Sve zajedno pospješuje izlučivanje toksina, kao i otpadnih produkata metabolizma, a s druge strane služi kao izvrstan trening za srce i krvožilje. U ovakvoj varijanti turska je kupelj predviđena za zdrave ljude, dok se u nekim blažim koristi kao pomoćno sredstvo u liječenju cijelog niza kroničnih i degenerativnih oboljenja. Stara koliko jest, ova metoda nije danas do kraja iskorištena. Novija istraživanja ukazuju kako se koristi tek maleni dio njenih mogućnosti, a tek će vrijeme i nove spoznaje otkriti njen puni potencijal.