Skloni smo misliti kako je sve, ili barem većina stvari koje nas okružuju neusporedivo bolja u bilo kojoj zemlji Zapada nego što je to ovdje. Tim više još uvijek sa polica supermarketa prije u košaru stavimo strani proizvod no domaći. Je li to ostatak iz doba socijalizma u kojem smo hrlili u Trst i kupovali sve što nam se našlo pod rukom u vjeri kako je to onda i obavezno bolje kvalitete no što je to domaća roba, ne znam. Ono što jest činjenica u samoj medicini je da ono "vani" nije uvijek bolje, a vrlo je često i lošije no što je to ovdje, ispred naših kućnih pragova. Jedan moj prijatelj živi u Nizozemskoj, točnije u Amsterdamu već godinama. Snašao se čovjek, dobio državljanstvo, naučio nizozemski bolje od domorodaca i postao pravi Nizozemac. Kao i većina mojih poznanika koji su otišli u neku zapadnu zemlju, pri povratku na godišnji odmor u Hrvatsku ponaša se po točno zadanom obrascu. Čim dođe, odmah se počne žaliti kako ovdje ne funkcionira ovo ili ono, kako je vani sve bolje i treći ili četvrti dan po dolasku, već se želi vratiti natrag. No, ono interesantno tek slijedi. Kako smo u redovitom kontaktu, prije dvije godine požalio mi se na neizdržive bolove u desnoj ruci, koji su ga priječili u normalnom obavljanju svakodnevnih aktivnosti, uključujući i posla. Letimičnim pogledom na njegovo držanje i prelistavanjem medicinske dokumentacije koju je imao kod sebe dalo se zaključiti da se radi o tipičnom cervikobrahijalnom sindromu (pritisku na izlazišta živaca u vratnoj kralježnici koji uzrokuju bolove u ramenom obruču, te jednoj ili obije ruke). Preporučio sam mu da kod slijedećeg dolaska u Rijeku pokušamo učiniti terapiju ovdje, te smiriti simptome. Pristojno je otklimao glavom i vratio se u svoju novu domovinu. Tamo je zaredalo bolovanje za bolovanjem, te jedna terapija za drugom, a kako niti jedna nije davala rezultate, tako su se mijenjale i dijagnoze, sve jedna egzotičnija od druge. Na kraju, uputili su ga i na psihoterapiju, misleći da kada ništa nije bilo djelotvorno, mora da je problem u glavi. Nakon dvije pune godine neuspjelih i neefikasnih terapijskih pokušaja, pristao je da nešto pokušamo učiniti ovdje. I jesmo. Trebali ste vidjeti njegovo lice kada se nakon nepunih deset dana prvi puta probudio bez bolova. Reći da je u njegovom slučaju primjenjena neka nova i posebno uspješna terapija, bilo bi posve krivo. Pohvaliti se da je sve ovdje bolje no u Nizozemskoj bilo bi još manje točno. A najgore bi bilo reći da je pristup terapiji tog konkretnog sindroma kojeg primjenjujem najbolji. Primjenjeno liječenje bilo je prilično jednostavno i ni po čemu specijalno. Tek, bilo je sprovedeno po svim pozitivnim pravilima struke. Zabavljaju me sada njegove pohvale, te pozivi da dođem živjeti i raditi u Amsterdam, jer da gore nema takvih fizioterapeuta. I opet je u krivu. Otišao je iz jedne krajnosti u drugu. Mnogo sam puta na ovim stranicama pisao o sličnim situacijama u kojima su se nalazili i još uvijek se nalaze mnogi bolesnici. Kako nitko nije prorok u vlastitom selu, tako i mi u ovome gradu jako volimo vjerovati strancima, te misliti da su oni neizostavno bolji od nas samih. Tako nerijetko bivamo razočarani, a ponekad i prevareni. S jedne se strane silno veselimo čitajući u novinama o svjetskim uspjesima domaće medicine, a već slijedećeg trenutka spremni smo otići na dijagnostiku i liječenje bilo gdje, samo ne ovdje. Postaviti stvari crno-bijelo i reći da je ovdje sve loše, a negdje tamo sve dobro, ili obrnuto, može biti vrlo nezgodno po samog pacijenta, stoga bi oprez i povjerenje uvijek trebali ići ruku pod ruku.