20.02.2003.
Amsterdamska priča
Skloni smo misliti kako je sve, ili barem većina stvari koje nas okružuju neusporedivo bolja u bilo kojoj zemlji Zapada nego što je to ovdje. Tim više još uvijek sa polica supermarketa prije u košaru stavimo strani proizvod no domaći. Je li to ostatak iz doba socijalizma u kojem smo hrlili u Trst i kupovali sve što nam se našlo pod rukom u vjeri kako je to onda i obavezno bolje kvalitete no što je to domaća roba, ne znam. Ono što jest činjenica u samoj medicini je da ono "vani" nije uvijek bolje, a vrlo je često i lošije no što je to ovdje, ispred naših kućnih pragova.
Jedan moj prijatelj živi u Nizozemskoj, točnije u Amsterdamu već godinama. Snašao se čovjek, dobio državljanstvo, naučio nizozemski bolje od domorodaca i postao pravi Nizozemac. Kao i većina mojih poznanika koji su otišli u neku zapadnu zemlju, pri povratku na godišnji odmor u Hrvatsku ponaša se po točno zadanom obrascu. Čim dođe, odmah se počne žaliti kako ovdje ne funkcionira ovo ili ono, kako je vani sve bolje i treći ili četvrti dan po dolasku, već se želi vratiti natrag. No, ono interesantno tek slijedi. Kako smo u redovitom kontaktu, prije dvije godine požalio mi se na neizdržive bolove u desnoj ruci, koji su ga priječili u normalnom obavljanju svakodnevnih aktivnosti, uključujući i posla. Letimičnim pogledom na njegovo držanje i prelistavanjem medicinske dokumentacije koju je imao kod sebe dalo se zaključiti da se radi o tipičnom cervikobrahijalnom sindromu (pritisku na izlazišta živaca u vratnoj kralježnici koji uzrokuju bolove u ramenom obruču, te jednoj ili obije ruke). Preporučio sam mu da kod slijedećeg dolaska u Rijeku pokušamo učiniti terapiju ovdje, te smiriti simptome. Pristojno je otklimao glavom i vratio se u svoju novu domovinu. Tamo je zaredalo bolovanje za bolovanjem, te jedna terapija za drugom, a kako niti jedna nije davala rezultate, tako su se mijenjale i dijagnoze, sve jedna egzotičnija od druge. Na kraju, uputili su ga i na psihoterapiju, misleći da kada ništa nije bilo djelotvorno, mora da je problem u glavi.
Nakon dvije pune godine neuspjelih i neefikasnih terapijskih pokušaja, pristao je da nešto pokušamo učiniti ovdje. I jesmo. Trebali ste vidjeti njegovo lice kada se nakon nepunih deset dana prvi puta probudio bez bolova. Reći da je u njegovom slučaju primjenjena neka nova i posebno uspješna terapija, bilo bi posve krivo. Pohvaliti se da je sve ovdje bolje no u Nizozemskoj bilo bi još manje točno. A najgore bi bilo reći da je pristup terapiji tog konkretnog sindroma kojeg primjenjujem najbolji. Primjenjeno liječenje bilo je prilično jednostavno i ni po čemu specijalno. Tek, bilo je sprovedeno po svim pozitivnim pravilima struke. Zabavljaju me sada njegove pohvale, te pozivi da dođem živjeti i raditi u Amsterdam, jer da gore nema takvih fizioterapeuta. I opet je u krivu. Otišao je iz jedne krajnosti u drugu.
Mnogo sam puta na ovim stranicama pisao o sličnim situacijama u kojima su se nalazili i još uvijek se nalaze mnogi bolesnici. Kako nitko nije prorok u vlastitom selu, tako i mi u ovome gradu jako volimo vjerovati strancima, te misliti da su oni neizostavno bolji od nas samih. Tako nerijetko bivamo razočarani, a ponekad i prevareni. S jedne se strane silno veselimo čitajući u novinama o svjetskim uspjesima domaće medicine, a već slijedećeg trenutka spremni smo otići na dijagnostiku i liječenje bilo gdje, samo ne ovdje. Postaviti stvari crno-bijelo i reći da je ovdje sve loše, a negdje tamo sve dobro, ili obrnuto, može biti vrlo nezgodno po samog pacijenta, stoga bi oprez i povjerenje uvijek trebali ići ruku pod ruku.
Izdvojeni članci
Fizioterapeut
Pitanja čitatelja: Što nakon puknuća čašice koljena?
Prije dva dana kćerku mi je udario auto pri čemu je zadobila ozljedu napuknuća čašice na koljenu. Jučer je bila operacija. Što trebamo dalje da bi imala što manje posljedica?
Imam parcijalnu rupturu ukrštenih ligamenata i manju povredu meniskusa, koliko je vremena potrebno da se to zaliječi? I na koji način?