Klinički pregled
Iako pažljivo uzeta povijest bolesti govori o dijagnozi analne fisure prije kliničkog pregleda. Ipak je pregled jako važan ne samo da potvrdi dijagnozu nego i da odstrani sumnje na druge bolesti u toj regiji. Bolesnik s analnom fisurom boji se pregleda, zato liječnik mora biti vrlo strpljiv i pažljiv.
Prvi i najvažniji korak je inspekcija anusa. Pažljivo razdvajanje stražnjice često pokazuje fisuru, a čak i kod ljudi s jakim spazmom mišića jačim povlačenjem u stranu može se evertirati anus i prikazati fisura, pa nije nužno vršiti digitalni ili anoskopski pregled. Kod kronične fisure može se izvana vidjeti čvorić "čuvar", a kod anoskopskog pregleda i analna papila. Ponovo treba naglasiti da ako fisura nije na tipičnim mjestima (sprijeda ili straga) može biti povezana s drugim bolestima.
Slijedeći korak je palpacija anusa koja često pokazuje jak spazam sfinkternih mišića i jaku bolnost. Pregled prstom i optičkim instrumentom treba izvršiti da se ne bi previdjele upalna bolesti crijeva ili karcinom. Vrlo često je bol jaka tako da se ti pregledi moraju odgoditi, a zatim učiniti pod anestezijom.
Liječenje
Medikamentozno
Kod svih bolesnika treba započeti medikamentozno liječenje. Odluka da se započne liječenje mora biti bazirana na kliničkoj prosudbi. Akutna površna analna fisura, koja pravi tegobe kraće vrijeme zarašće nakon provedenog liječenja. Takvo liječenje uključuje sredstva za ragulaciju stolice, dijetu s puno ostataka, uzimanje dosta tekućine i tople sjedeće kupke pogotovo nakon stolice da bi se opustili mišići u spazmu i izbjegla bol. Sredstva za regulaciju i omekšanje stolice dovode do obilne podmazane stolice, koja lako prolazi i zahtjeva kraće vrijeme u bolnom aktu pražnjenja. Dodatno veća stolica može dovesti do prirodnog širenja analnih mišića smanjujući time spazam. Dovoljno uzimanje tekućine omogućuje da stolica ostane mekana. Bolesnici se upozoravaju da tjednima nakon prestanka tegoba trebaju imati redovnu, mekšu stolicu, jer se povremeno događa da jedna tvrda stolica ponovo otvori tek zaraslu fisuru.
Masti, sredstva za omekšavanje i kreme od kojih neke sadrže i protuupalne agense (kao na pr. hydrocortisone) upotrebljavana su s različitim uspjehom. Zahtjevaju aplikaciju prstima u analni kanal da bi bili od neke koristi, a osim što je to bolno neki bolesnici smatraju to i vrlo neugodnim. Efikasnost tih lijekova možda je u njihovom podmazivanju, prirodnom zaraštanju, koje pokazuju analne fisure, a možda i u placebo efektu zbog stavljanja nekog lijeka na bolno mjesto. Anestetičke masti osim što vrlo kratko djeluju mogu dovesti i do perianalnog dermatitisa. Čepiće treba izbjegavati. Uvođenje je često bolno, a dokazano je da pobjegnu prema gore gdje njihovi sastojci nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj. Njihova efikasnost vjerojatno ima iste razloge kao masti i kreme.
Konzervativne mjere rijetko dovode do zarastanja tipične kronične analne fisure karakterizirane sa stršećim čvorićem čuvarom, izloženim mišićnim nitima unutrašnjeg analnog sfinkternog mišića, tvrdim podminiranim rubovima i analnom papilom. Kronične fisure često ne zarastaju potpuno i tegobe se ponovno vraćaju. Međutim usprkos svom kroničnom izgledu neke fisure mogu biti bezbolne s povremenim krvarenjem, vlaženjem i svrabom. Kad simptomi nisu jako izraženi da bi zahtjevali kirurško liječenje jedini izbor je konzervativne terapija.
Kronične relativno asimptomatske fisure mogu predstavljati početni znak upalne bolesti crijeva. Konačno, odluka o kirurškom liječenju ovisi o prisutnoj trajnoj boli ili krvarenju i izostanku bilo kakvog rezultata nakon konzervativnog liječenja. Često bolesnik sam zaključuje da je liječenje bezuspješno, pa zbog jakih bolova i krvarenja zahtjeva kirurški tretman. 
