Upornost čini čuda. I još nešto. Jasno postavljen cilj čini napor i vrijeme potrebno da se do njega dođe manjim. No, mijenjanje ciljeva, posustajanje na pola puta, nedoumice koje nisu riješene odmah na početku, a posebno nedosljednost, spriječavaju nas da dođemo do stvari koje toliko želimo. Sasvim je nevažno radi li se tu o novcu, karijeri, godišnjem odmoru ili, u ovom slučaju, sportu i sportskim uspjesima. Već sam u više navrata pisao na ovim stranicama o gojaznosti, celulitisu, prehrani i svemu ostalom što prati te probleme. Posebno sam se osvrtao na psihološke barijere koje su postavljene pred nas kada se odlučimo izgledati skladnije i osjećati se bolje. Napose sam napadao pristup kozmetološke industrije koja nas iz dana u dan uvjerava kako su jedini put do boljeg izgleda kojekakve kreme sa kojekakvim enzimima i koenzimima, tretmani u kojima ležite i netko drugi radi na vašem tijelu i slične bedastoće. Valja shvatiti da je tijelo produkt genetske predispozicije i našeg vlastitog odnosa prema njemu. Kako gene ne možemo mijenjati (još), ostaje nam da se pobrinemo oko vlasitih navika u prehrani i tjelesnoj aktivnosti. Kada to učinimo, kozmetološki zahvati biti će nepotrebni. Druga, pak, predrasuda s kojom živi mnogo pretilih ljudi jest da je napor koji moraju podnjeti ne bi li skinuli višak kilograma prevelik za njih, a da ograničenja u prehrani spriječavaju i najjednostavnije užitke u svakodnevici. Koja prijevara! Stvari su upravo suprotne. Neka tu još dodam i vječnu ispriku kako zaposlen čovjek ili žena sa svim ostalim obavezama naprosto nema dovoljno vremena za svoje zdravlje i bavljenje sportom. Opet greška. Posebno me veseli kada primjerom mogu dokazati sve ono što izgovorim, ili u ovom slučaju napišem. A tako je upravo sada. Ova mlada žena na fotografiji uz tekst nije neka američka manekenka, ona je naša sugrađanka. Ako, dakle pomislite da je takvo tijelo zaradila trenirajući 5-10 sati na dan u posljednjih 10 godina i opet ste se prevarili. No, krenimo redom. Njeno je ime Andrea Jurković, 26 joj je godina i radi jedan vrlo težak i zahtjevan posao. Medicinska je sestra u riječkom KBC-u. Valja napomenuti da radi u smjenama i da ima svako pravo reći kako ne stigne i nema volje ništa drugo osim odmarati se nakon posla. Tako je i bilo do prije dvije i pol godine, a tada je odlučila promijeniti stvari, te je krenula sa treninzima. U početku slabijim i rijeđim, a kasnije nešto češćim i napornijim. Danas u prosjeku trenira 4-5 puta na tjedan po sat vremena, što je daleko manje od vremena koje mi ostali dnevno provedemo pret televizijom, a jede (pazi sad) 5 (slovima pet) puta na dnevno. Gotovo uvijek nasmijana, na moje pitanje kako to da je zadržala volju za vježbanjem tako dugo, odgovara kako joj treninzi ne pričinjavaju napor već zadovljstvo, a da ona i nije dobar primjer upornosti jer da postoje sportaši koji treniraju i više od nje. Koja skromnost. Valja napomenuti da Andrei slijede pripreme za natjecanje za miss fitness, te joj želim istu upornost i mnogo sreće na tom putu prema cilju kojeg si je zacrtala sa toliko želje. Rijeka već ima prvaka Hrvatske u Body Buildingu, nadam se da će uskoro imati i titulu Miss Fitness u Andreinim rukama. Osim svega toga, ova je mlada žena upravo primjer kako je sve moguće uz nešto volje i truda. Kao što je vidljivo, nije nužno izgladnjivati se i mučiti trčanjem u nedogled. Nije nužno niti provesti silne godine u teretani. Nužno je tek imati jasan cilj. Upornost dolazi odmah, kao logična posljedica, a rezultati su tada neizbježni.