Došla nonica kod ortopeda i žali se na jaku bol u lijevom koljenu. Liječnik odredi RTG snimanje, te nešto kanije ona dolazi sa snimkama i pita: - „Doktore što ne valja s mojim koljenom?“ - „Gospođo, vi imate artrozu!“ - „A što je to?“ Liječnik u nedoumici, kako a jednostavno objasni jedan kompleksni problem u nekoliko riječi kaže: - „A, to vam je od starosti!“ - „Doktor moj, vi ništa ne znate, vidim ja!“ - „Kako to mislite?“ - „Pa meni je i desno koljeno isto toliko staro koliko i lijevo, pa me ne boli!“ Ovaj vic, koji često prepričavam, na komičan način dočarava svakodnevicu pacijenata oboljelih od artritisa, kao i zdravtstvenih djelatnika uključenih u njegovo liječenje. Naime, velika je vjerojatnost da ukoliko pacijent ima objektivno identična oštećenja u oba koljena (kuka, ili drugim zglobovima), neće nužno imati i isti nivo simptoma u oba. Još je manje vjerojatno da će dvoje različitih ljudi sa sličnim oštećenjima u istom zglobu razviti iste simptome. Zašto je to tako, u struci nemamo preciznog odgovora. No to pokazuje da i sami simptomi (napose bol i otok) nisu uvijek u direktnoj korelaciji sa stupnjem oštećenja, te na njihov razvoj utječu i mnogi drugi faktori poput fizičkog i psihološkog stresa, prehrane, dugotrajnog sjedenja, prisutnosti nekih drugih bolesti i sl. Upravo na tim osnovama razvila se cijela jedna industrija pomoćnih ljekovitih pripravaka i postupaka kojima je za cilj pomoći oboljelima od artritisa. No, pomažu li oni zaista ili je na djelu samo marketing? Zaista, malo je terapijskih i „terapijskih“ metoda, van onih već opisanih na ovim stranicama, dokazalo svoju djelotvornost u adekvatno sprovedenim znanstvenim pokusima. Obično nije moguće utvrditi ništa veću ljekovitost od jednostavnog placebo odgovora organizma (vjerujem da će mi biti bolje, pa mi onda i jeste bolje, a da terapija sama po sebi ne donosi poboljšanje). Ipak, jedna od pomoćnih metoda liječenja sve više privlači pažnju, a u Americi je sproveden i veliki broj istraživanja na tu temu koja pokazuju njen pozitivan utjecaj na smanjivanje simptoma kod osteoartritisa. Riječ je o meditaciji i metodama relaksacije u najširem smislu. Naime, ideja je nastojati smanjiti stresni odgovor organizma, te na taj način umanjiti ukupnu simptomatologiju kod artroze. Ima li to uopće smisla, ili je i to jedan od placebo „okidača“? Spomenuta su istraživnja pokazala da se kod praktikanata različitih meditacijskih tehnika može pratiti smanjivanje količine stresnih kemijskih spojeva u krvi, poput kortizola, ublažavanje imune reakcije, te smanjivanje vrijednosti krvnog tlaka, kao i smanjenje broja otkucaja srca u minuti. Druga su istraživanja, na doduše malom broju oboljelih od različitih oblika artritisa (reumatoidnog, lupusa, osteoartritisa), zabilježila ukupno smanjivanje simptomatologije kod većine ispitanika, te kao posljedicu, smanjenje količine lijekova potrebnih za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Slijedom toga lako je zaključiti kako je meditacija „savršena pomoć u ublažavanju simptoma artritisa“ kako je to definirao jedan američki liječnik. No, istini za volju, još je mnogo znanstvenog istraživanja na tom polju potrebno, e ne bi li se bez sumlje dokazala efikasnost ove metode u domeni kroničnih oboljenja lokomotornog sustava. U međuvremenu, dobro je pokušati sa tehnikama relaksacije i meditacije i to iz dva razloga. Prvi je činjenica da svako kronično oboljenje ograničava oboljeloga u njegovim aktivnostima, a tu je i konstantna bol, kao i trajno liječenje kemijskim pripravcima, što sve povećava ukupan stres. Drugi je činjenica da sam stres može biti okidač za pojavu bolova (egzacerbaciju) kod bolesnika sa artritisom. Može li meditacija i relaksacija biti dobar način za smanjivanje tog stresa, teško je sa sigurnošću tvrditi. Ipak vrijedi probati, jer ove metode nemaju nuspojava, a u pravilu su jeftine i traže tek nešto vremena i malo upornosti.