Artritis u osnovi označava svaku upalu zgloba ili njegove bliže okoline, bez obzira na uzrok. Tako danas poznajemo više od 100 različitih vrsta artritisa, a s tim i različitih uzroka upale. Koliko je ta skupina oboljenja značajna govori i podatak da gotovo svaki treći stanovnik Hrvatske pati od nekog oblika artritisa (uključujući i djecu). Pojednostavljeno govoreći većinu artritisa možemo podijeliti u dvije velike skupine. Prva su reumatološki, koji u svom temelju imaju neki autoimuni poremećaj, te poradi njega dolazi do razvoja upale. To će reći da zbog nasljeđene predispozicije ili nečeg drugog dolazi do greške u imunom odgovoru organizma koji tada ne prepoznaje jedno tkivo kao svoje (najčešće ovojnicu zgloba), te ga napada, uzrokujući na taj način upalnu reakciju, bolove, a s vremenom i trajna oštećenja, a u posebno izraženih slučajeva i deformacije jednog, više ili svih zglobova. Koliko je komplesan problem dijagnostike i liječenja ovih bolesti pokazuje i činjenica da je za njih rezervirana i posebna grana medicine, koju nazivamo reumatologija. Druga grupa artrititsa, kojom ćemo se nešto više pozabaviti u ovom i slijedećim tekstovima, jesu degenerativni artritisi, a danas ih nazivamo osteoartritisima, dok je do nedavno u upotrebi bio naziv artroza. Osteoartritis (OA) je najučestalija forma artritisa i proračuni govore da otprilike 8 posto odrasle populacije Hrvatske (ili oko 360.000 ljudi) pati od ovog oboljenja. Ono se najčešće javlja na koljenima, kukovima i malim zglobovima šake, ali se može pojaviti i na skočnim zglobovima, stopalu, ramenu, laktu, šaci i kralježnici. U osnovi procesa nalazi se oštećenje (degeneratcija) zglobne hrskavice, te promjena oblika samih zglobnih tijela (čašice i glavice), uz eventualno stvaranje koštanih trnova, te posljedične upale mekih tkiva u neposrednoj okolini zgloba. Cijeli je taj proces u pravilu spor i simptomi se javljaju polako, napredujući od vrlo slabih prema vrlo izraženima, od manjih bolova pri određenim kretnjama, ili nakon dužeg sjedenja ili spavanja, pa sve do izrazitih bolova praćenih otokom, i ukočenošću, što na kraju može rezultirati potpunom nemogučnošću pokretanja. Sam uzrok osteoartritisa do danas nije razjašnjen. Preovladava mišljenje da je on vezan uz fizički stres, što se može sažeti u izreku po kojoj ono što se više upotrebljava, više se i troši. No, ta teorija ima mnogo izuzetaka. U vlastitoj praksi vidio sam nebrojeno slučajeva profesionalnih sportaša, koji su ostali u intenzivnoj fizičkoj aktivnosti i do svoje treće životne dobi, bez značajnijih osteoartritičnih simptoma ili njenih objektivnih znakova. Isto tako mnogo je mojih pacijenata sa osteoartritisom živjelo gotovo poštedn život bez velikih i ekscesivnih fizičkih aktivnosti, pa je artroza došla i napredovala vrlo brzo. Vjerojatno uzrok osteoatritisa nije jedan, već sprega više različitih čimbenika, od kojih je možda i najvažniji genetska predispozicija, koja može povećati vjerojatnost za nastanak ovog oboljenja. Drugi faktori koji povećavaju vjerojatnost za razvoj OA jesu životna dob, kod koje se mogućnost nastanka povećava sa godinama starosti, zatim spol, pri kojem je važno reći da je prije 45-te godine života OA češći u muškaraca, dok je poslije 45-te češći u žena, a OA prstiju je gotovo u pravilu bolest žena. Isto tako oštećenja zglobova u smislu trauma, te s njima povezanih oštećenja zglobova mogu biti poticaj kasnijem razvoju OA, kao u ostalom i urođeni deformiteti poput “X” i “O” nogu, te subluksacije kukova. Postavljanje dijagnoze osteoartritisa relativno je jednostavno, te je to posao liječnika specijaliste ortopeda i to na bazi pregleda i RTG dijagnostike. O liječenju ovog neugodnog oboljenja više u slijedećem broju.
