Zašto je bitno jesmo li poluotok ili regija ili bilo što drugo? Zašto je bitno koji smo dio svijeta, ako smo dobri ljudi? I ako znamo da smo dobri ljudi. Zašto spomen riječi „Balkan“ izaziva burne reakcije naših domoljuba?
Lijep sunčan dan. Klupica u parku. Hlad. Knjiga o retorici, na engleskom. Vrlo zanimljiva. Prevodim dio: „Pripadnici naroda koji se boje izreći svoje različitosti uglavnom šute dok govore oni s kojima se ne slažu. Ljudi koji nisu skloni izražavati svoje različitosti teže tome da se povezuju samo s onima koji imaju iste stavove. U takvoj balkaniziranoj javnoj sferi, sve naše sličnosti i različitosti ostaju neispitane…“
Naglo zastajem. I vraćam se. U kakvoj sferi? Balkaniziranoj?
Balkanizirati. Zar je to riječ?
Zatvaram knjigu. Balkanizirati…
Prelazim na rječnik.
„Balkanizirati. Riječ nastala oko 1920-te godine. Znači: razdvojiti regiju ili grupu na manje i često neprijateljski nastrojene dijelove.“
Zanimljivo. Riječ je dio vokabulara pisaca moje knjige. Što znači, pretpostavljam, da je i dio vokabulara i drugih ljudi. Jer, pisci ne bi upotrebljavali riječi koje nitko ne razumije. A, ako je tako, i ako se ta riječ koristi, onda je prva asocijacija korisnika te riječi na pojam „Balkan“ sama ta riječ koju koriste u govoru - „Balkanizirati“. A to pak znači, ponavljam, „razdvojiti regiju na male i neprijateljski nastrojene dijelove“.
Gledam našu crnu rupu na karti Europe. Gomila malih državica. Prisjećam se nedavne povijesti i bliske sadašnjosti. Definitivno neprijateljski raspoloženi.
- Nismo mi Balkan! Mi nikada nismo bili Balkan.
Sjećam se suludih i upornih medijskih i političkih pokušaja redefiniranja stranih izjava.
- Oni su u krivu. Mi smo jugoistočna Europa! Mi smo srednja Europa!
I sada mi je jasno…. Zašto je to bilo toliko bitno.
Jer, upitajmo se. Zašto je bitno jesmo li poluotok ili regija ili bilo što drugo… Zašto je bitno koji smo dio svijeta ako smo dobri ljudi? I ako znamo da smo dobri ljudi. Zašto je spomen riječi „Balkan“ izazivao i još uvijek izaziva burne reakcije naših domoljuba?
To je panično negiranje predrasude koja je upisana u rječnike, a samim tim i u podsvijest, svih naroda koji koriste tu riječ. A naši to pokušavaju negirati. Ispraviti. Napisati novu povijest: Mala zemlja za veliki odmor. Jadranka koja ljubazno dočekuje turiste na granici. Nikako Balkan.
„Pripadnici naroda koji se boji izreći svoje različitosti…“ Čini mi se da postoji nešto još opasnije - koji se boji izreći činjenice. Koji ih negira, izvrće i redefinira. A to je, sve češće, zemlja u kojoj živim.
