Svaka, ali baš svaka metoda liječenja ili pomoćno sredstvo ima svoje mjesto i razloge primjene, ali i ograničenja koja je nemoguće prevazići. To biva posve jasno ako ustvrdimo da antibiotikom nećemo liječiti migrenu ili toplim oblozima uganuća. No u mnogim drugim situacijama, ta granica mogućnosti određene terapijaske procedure nije tako jasna i općepoznata. Bandaža ili taping, kako ga u struci još nazivamo, tehnika je u kojoj apliciramo ljepljivu traku (neelastičnu ili elastičnu) na jedan dio tijela. Sama ljepljiva traka (tape, ili flaster) nema ljekovitog djelovanja (iako danas na tržištu postoje i trake premazane određenim aktivnim sastojcima). Ono što primjenjujemo jest elasticitet ili neelastičnost same trake kao pomoć u cijeljenju ili pak u smanjenju bolova. Dva će primjera to najbolje prikazati. Najčešće se u fizioterapiji laćamo neelastičnih flastera za bandažu pri uganuću skočnog zgloba. Unutar te ozljede osim otoka i upalnog procesa prisutno je u većoj ili manjoj mjeri i istegnuće ligamenata. Ako postavimo zglob u potpuno mirovanje (longetom ili ortozom), usporiti ćemo cijeljenje u cijelosti, a ako pak dozvolimo punu pokretljivost, riskiramo nova ligamentarna oštećenje. Tako eto pristupamo solomonskom rješenju bandažom u kojoj ljepljivim trakama formiramo nešto slično čarapi koja ograničeva neželjene, dozvoljava poželjne kretnje. Na isti način u sportskom dijelu fizioterapije omogućavamo sportašima raniji povratak u sportsku aktivnost, a bez rizika za ponovljenu ozljedu. Dakle prva je mogućnost bandaže- ograničenje pokreta. Vršenje pritiska druga je mogućnost. Ona može pomoći u smanjivanju bolova dvojako, a naročito se primjenjuje kod sindroma prenaprezanja. U principu, sindromi prenaprezanja nastaju kao upala u tijeku tetive ili na njenom pripoju na kost, a kao rezultat pretjerane fizičke aktivnosti. Kod tzv. teniskog lakta, flasterima vršimo pritisak na sam mišić kako bi smanjili maksimalnu snagu njegove kontrakcije, te u isto vijeme i sile povlačenja kroz tetivu ili na njenom hvatištu. Kod tzv. skakačkog koljena, flasterima činimo pritisak na samo tetivu, kako bi promijenili smjer sila kroz nju i tako opteretili ona tetivna vlakna koja nisu upaljena, te ponovno kao posljedicu imali smanjenu bolnost kod pokretanja. U nekim slučajevima hondropatije (oštećenja hrskavice) patele, moguće je djelomično promijeniti smjer njenog kretanja flasterima i tako smanjiti bolnost koljena u pokretu. Dakle druga je mogućnost bandaže primjena pritiska u svrhu smanjivanja maksimalne mišićne snage ili promjene sila kroz tetivu ili sam zglob. Valja napomenuti da u pravilu bandaža nije trajno, već privremeno rješenje. Iako se (ponajviše u košarci) ona primjenjuje i kao metoda kontinuirane prevencije uganuća skočnih zglobova, trajna primjena bandaža može kratkoročno uzrokovati oštećenja kože, žuljeve, ali i upalne reakcije mekih tkiva poradi trajnog pritiska. Dugoročne popratne pojave učestale ili trajne primjene bandaže nisu do kraja istražene, ali se pretpostavlja da su u nekim slučajevima moguć novi patološki proces na tetivama, mišićima, ali i zglobovima. Ispravno je reći da je bandaža poput štake. Koristimo je dok ne uspijemo sanirati primarni upalni proces i osposobiti ozljeđeni dio tijela za njegovu punu funkciju. Danas se, nažalost, i ova metoda fizioterapije upotrebljava i tamo gdje nema realne šanse učiniti ništa dobro. Tako sam vidio ljepljive trake na križima (kod križobolje), na međulopatičnoj regiji (kod bolova u vratu), te na samom ramenu (kao pokušaj pomoći pri nekim bolnim sindromima). Zaista valja cijeniti svaki pokušaj da se uvedu nove metode liječenja ili pronađu nova polja primjene za one već poznate. Ipak, u ovih nekoliko slučajeva zaista nisam pronašao niti jedno opravdanje za njihovu primjenu, niti recentna literatura govori u prilog takvim mogućnostima. Valja ponovo naglasiti da je skepsa i kritičnost prema novim i neprovjerenim metodama liječenja nužna, kao i logično postavljena teorija na kojoj jedna metoda može pomoći, e ne bi li se uopće u ozbiljnoj struci poput ove novi postupak prihvatio kao valjan izazov za daljnje proučavanje i primjenu.