Marunada u Lovranu na kojoj sam bio u subotu nije se ništa razlikovala od one lovranske marunade, gdje sam prisustvovao prije 365 dana. A ta, sjećam se dobro, nije bila nimalo drugačija od one koja se u Lovranu dogodila davne 2001. U subotu sam stajao nasred trga između štandova na kojima se peku maruni i jeo svoju porciju kesten-pirea. I dok sam uživao u okusu, malo sam gledao uokolo. Pozornica na istom mjestu kao i godinama prije. Ispred nje, na pristojnoj distanci, u polukrugu, okupljeni znatiželjnici gledaju bend. Tu i tamo, kada melodija postane prepoznatljiva, a ritam ugodan, izdvajaju se hrabriji pa na betonskom podiju između izvođača i publike sa izabranikom plešu onaj svima dobro znani ples. Kombinaciju valcera i polke za domaći tanac. Već su ga stotinu puta otplesali na svadbama, na karnevalu, godišnjicama mature i u svakoj drugoj prilici kada se okupi "domaća ekipa". I iako napamet znaju svaki korak, oni u njemu uvijek i iznova uživaju. "Jer je gušt." Odmah do te glazbom zabavljene grupice nalazi se još jedna. Ovi su okupljeni oko velikog kotla u kojemu se kuhaju kobasice i domaći kupus. Zov to dvoje mirisne braće širi se čitavim trgom i privlači gladne. Porcija je 30 kuna. Mnogo više no što bi koštalo da se kupi pojedinačno na tržnici, pa potom skuha. Međutim to nije važno. Čitava ta atmosfera glazbe i općeg veselja i vina iz plastičnih čaša jednostavno zove na jelo koje sve zaokružuje u cjelinu. Ljudi generacijama to dvoje jedu zajedno, i okusi su se jednostavno toliko urezali u sjećanje da je gotovo nezamislivo jesti kobasice bez kupusa ili kupus bez kobasica. Nakon što sam pojeo svoju porciju kesten pirea, te tako zadovoljio potrebu za marunima, do mene je počeo dopirati miris iz velikog kotla. I stao neodoljivo privlačiti. Osjetio sam taj zov "sljubljivanja" muzike sa hranom i u vlastitim ustima. Kako već neko vrijeme ne jedem meso, odlučio sam tu potrebu tek djelomično zadovoljiti. "Dobar dan, može jedna porcija, ali samo kupusa?" "Šta, nećeš kobasica?" u nevjerici je upitao kuhar. "Ne, ne, samo kupus. I šnitu kruha" "Dobro, kako 'oćeš: Petnaest." Dao sam petnaest kuna. Miris je jači od razuma. Zagrabio je kuhačom u kotao i ono što je izvukao spustio na pravokutni tanjur od stiropora. Na vrh gomile stavio je komad kruha, a sa strane zabio plastičnu vilicu. "Prijatno! Sljedeći…" Taj sljedeći me izgurao iz reda. Ostao sam sam sa svojom porcijom kupusa. I kada mi je prvi zalogaj napunio usta, pojavila se i paralelna želja za kobasicom. Jer-to uvijek ide zajedno. Umjesto kobasice, zagrizao sam onaj komad kruha. "Možda nepce neće shvatiti razliku", pomislio sam…Shvatilo je. Prišao velikom bijelom plastičnom šatoru pod kojim su bile drvene klupe i stolovi. I sjeo za jedno prazno mjesto, malko dalje od ostalih. I tada sam se u miru, žvačući porciju kuhanog kiselog kupusa, mogao posvetiti promatranju zabave. Oko mene, pod šatorom, za stolovima sjede ljudi svih godina, jedu kobasice, piju vino i medicu. Nogama lagano cupkaju u ritmu glazbe s pozornice. To je mirnija varijanta onoga što se može gledati na Delti za vrijeme karnevala. Tamo dalje je red za pečene kestene. "Mmmm, miriši…" Još je nekoliko štandova koji također prodaju kestene, ali samo pred ovim je red. Zašto neki čekaju u redu za nešto što mogu dobiti bez čekanja? To mi nikada nije bilo jasno. Očito misle da su lovranski maruni ovdje bolji od lovranskih maruna tamo. Ali dobro-njihova odluka, možda znaju nešto više… U sredini trga mali je vlakić koji djecu vozi ukrug. Jedan nasuprot drugome dva štanda s kolačima. A između jedan sa pčelinjim proizvodima. Tamo dalje, skoro na izlazu je štand koji prodaje jeftine plastične igračke. Tek tada mi postaje jasno da je raspored štandova identičan kao i prije godinu dana. I još prije godinu. I još. Pitam se, u kojoj sam ja uopće godini? Jesam li u ovoj, ili u prošloj, ili pretprošloj? Kako mogu biti siguran? Jer, ovdje se baš po ničemu ne može odrediti vrijeme. Isti štandovi, isti raspored, ista muzika. Da sam prije godinu dana bolje gledao, sigurno bih vidio i iste ljude. Možda umotane u rimske toge. Kesten ima isti okus nama kao i starim Rimljanima. I imati će isti okus i za tisuću godina. Ovakve fešte su zato kao jedan vremenski stroj. Kojim se putuje naprijed i nazad u vremenu. Jer uvijek je isto: muzika, ples, kupus, kobasice, igra, med, vino, kesteni i ljudi.