Znači, oni su dobri kad je dobro, a loši su kada su okolnosti loše? To je isto kao da ih ni nema. Jer, oni su tu da bude dobro usprkos tome što su okolnosti loše. Da sve funkcionira čak i kada je suša ili kada je pao velik snijeg


Nakon što su eksplodirale bombe u Zagrebu, razvila se žustra javna rasprava. Je li to bio terorizam ili nije? To je samo dokaz da je bomba bila potpuno minorna. Pa se, nakon što su svi ustanovili da su dobro, može raspravljati o teoretskim aspektima.

Policija i tajne službe obavile su odličan posao. Pronašli su bombaša. Doduše, nije bilo potrebno puno tražiti. Ležao je odmah pored bombe. Ranjen.

Zamislite kakva bi se panika dogodila da je bombaš bio malo spretniji i da se bolje pripremio. Pa da  je  na autobusnoj stanici bilo desetak ljudi. Bi li tada bilo rasprave oko toga je li to terorizam? Da je prva bomba eksplodirala ispod putničkog vlaka umjesto teretnog? Bi li se tada novinski članci punili stupcima lingvističke tematike? Ili bi u prvi plan izbilo nešto drugo?

Stanje bolnica. Stanje policije. Prometa. Vjerojatno bi se potpuno urušio sustav. Iskreno, strah me bilo kakvog većeg problema u sustavu, jer se tek tada vidi da on uglavnom funkcionira tako da se jedva spaja kraj s krajem. Dakle, sve se nekako uspijeva odraditi pod uvjetom da su okolnosti idealne. Tako naša poljoprivreda, primjerice, daje odlične prinose ukoliko nema suše ni poplava, kiša redovito pada dok biljke rastu, a ne pada kada je vrijeme žetve. Sve što poremeti takav ritam, proglašava se elementarnom nepogodom i ljudi više ne znaju što bi i kako bi dalje. Sjetimo se i poplava u Slavoniji, stanja prave elementarne nepogode, u kojoj su ljudi danima bili ostavljeni na milost i nemilost posljedica loših vremenskih prilika.

Gotovo svake godine iznova nas pogodi prirodni terorizam. Ljeti su to katastrofalne suše i požari. Na jesen su to poplave. A zimi, evo upravo svjedočimo: snijeg.

Snijeg koji nemilice pada i zatrpava naše gradove i prometnice. Tramvaji se sudaraju, ljudi padaju, traumatologije prepune ozlijeđenih. Kasni se na posao, ljudi su nervozni, taksiji ne voze, gradski promet je u kolapsu. Srećom za nas, ovakvom stanju upravo svjedočimo u Zagrebu koji je na malo sjevernijoj paraleli. No, prilično sam siguran dA, kad bi se nešto slično dogodilo u Rijeci, bismo imali sličnih problema. Uostalom, već smo imali prigodu svjedočiti im.

A što je uzrok tomu da nam nepogode uzrokuju tolike probleme? Jesu li to suludi bombaši i teroristi? Jesu li to ljudi koji su bombe naučili raditi preko nekakvih priručnika ili preko interneta? Jesu li to sunce, vjetar ili voda u svim svojim oblicima? Jesu li to tramvaji koji ne voze po snijegu i gume koje se kližu?

Ili su to ljudi? Koji su se mogli pripremiti. Da su znali da će padati snijeg. A u Zagrebu, koji je bio u kolapsu, to su znali. S druge strane, da će biti snijeg znali su i građani. A svjesni događaja od prije nešto više od mjesec dana, kada su također imali veliki snijeg, mogli su predvidjeti kakve će biti posljedice. Ili su doista očekivali da će službe nešto naučiti na svojim greškama i propustima. I sada se žale na lošu reakciju nadležnih službi. Da tramvaji ne voze, da ceste nisu očišćene… A sličnu situaciju imali su i ranije. Ali, u međuvremenu je prošlo nešto vremena, pa se zaboravilo i postalo je manje važno. Slično kao i u politici.

-          Ajme meni, kako su loši ovi na vlasti. Vidi, pao snijeg, a oni ne reagiraju!
-          A dok nije padao snijeg?
-          Onda je sve bilo dobro. Pa su onda bili dobri.
-          Znači, oni su dobri kad je dobro, a loši su samo kada su okolnosti loše. Bilo bi isto da ih ni nema. Jer, oni su tu da bude dobro usprkos tome što su okolnosti loše. Da sve funkcionira čak i kada je suša ili je pao velik snijeg. Inače je svejedno da li ih ima ili nema.
-          Zbilja? A oni kažu da su za sve dobro zaslužni oni, a za sve loše krivi su teroristi, kriza i snijeg.
-          Možda ipak samo snijeg.