Jedan od najvećih problema ljudima koji se ne bave ili se nisu bavili nikakvom fizičkom aktivnošću jest objasniti kako je to osjećati se fit. Za njih je tjelovježba samo drugo ime za mučenje, maltretiranje, znoj i suze. I oni znaju da je vježbanje dobro, da će smanjiti bolove u raznim dijelovima tijela, te da će lakše ići uzbrdo i uz stepenice, no put do svih tih dobrobiti čini im se pretežak, a konačni cilj predalek. I sam sam se ponašao slično. Ne tako davno, a da se ne bih sjećao, bio sam predebeo, a fizička aktivnost predstavljala je tek jednu u nizu stvari koje niti u ludilu ne bih upražnjavao. Kasnije je višak kila nestao rigoroznim dijetama, ali je neprijateljstvo prema znojenju, trčanju, skakanju i svemu sličnome ostala. Tek kronični bolovi u donjem dijelu leđa konačno su me prisilili da promijenim nešto u svojoj svakodnevici. Naime, slijedom urođenog deformiteta koji imam u donjem dijelu kralježnice kombiniranim sa kroničnim nedostatkom bilo kakvog kretanja, razvila se prilično uporna križobolja koja mi je sjedenje u bilo kojoj poziciji učinila gotovo nemogućim. Pa iako sam tada već završio školu za fizioterapeute, te bio i više nego sposoban i spreman drugima dijeliti savijete, sam se nisam želio pridržavati istih. No, voda došla do grla, pa sam se i ja uputio u teretanu. Valja priznati da su prvi tjedni bili noćna mora. Bio sam na mjestu koje me nije privlačilo i radio sam ono što ne volim. No, sila zakon mijenja, pa sam tako odlučio biti uporan, ne bi li se oslobodio dosadnih bolova i omogućio si da svoj posao radim bez ograničenja. Dani su prolazili, a odlasci u fitness tri puta na tjedan postali uobičajen ritual na kojeg sam sve manje obraćao pažnju. Nakon nekoliko tjedana bolovi su se počeli smanjivati, da bi nakon samo dva mjeseca potpuno nestali. No, nestankom bolova, nestao je i razlog mojih redovitih pohoda na vježbanje koje još nisam zavolio. I tako sam naprasno prestao odlaziti u teretanu. Već nekoliko dana nakon toga fizički sam se osjećao prilično loše. Osim opće slabosti, naprosto mi je nedostajala fizička aktivnost. Ponovo su se pojavili bolovi u križima, te je sve bilo opet po starom. Jasno je da mi nije preostalo ništa drugo već da ponovo uspostavim već naučenu rutinu i te da opet krenem sa redovitom tjelovježbom. To ne samo da činim i danas, već je s vremenom čitav proces treniranja postao zadovoljstvo a otpor se otopio i nestao kao da ga nikada nije niti bilo. Ovakav scenario ponavlja se kod većine ljudi koji se u nekom dobu svog života odluče za redovitu fizičku aktivnost. Kako nemaju iskustva koje bi im reklo koliko tijelo bolje funkcionira kada je podvrgnuto redovitom i umjerenom fizičkom naporu, tako i započeta rekreacija brzo završava. Tek povratkom u prijašnje sjedelačko stanje otkrivaju pravu vrijednost tjelesne aktivnosti i mogu usporediti ta dva stanja. Bespotrebno je naglašavati sve dobrobiti rekreacije, jer se o tome toliko govori, da su i same činjenice gotovo pohabane. No, jeste li znali da čak i imunološki sustav poboljšava svoje djelovanje? Ili da je razina stresnih hormona u ljudi koji vježbaju bitno manja no kod onih koji to ne čine? Znate li da su Amerikanci pedantno izračunali da se život produžuje za točno onoliko vremena koliko provedete u fizičkoj rekreaciji? No, sve te činjenice i nisu toliko važne. Najvažnije jest da se čovjek dobro osjeća u svojoj koži. A to je upravo ono što dobra fizička aktivnost može i treba učiniti prije svega.