Još sa boja teksta o nasukavanju brodova u Kvarneru nije ni osušila, a već se u našoj blizini dogodila nova pomorska nesreća. Ovaj puta sa mnogo većim potencijalnim ekološkim posljedicama. Što je 2.500 tona sode na Unijama,(za koje još nisam čuo da su sanirane), prema 200 zapaljenih kamiona na ogromnoj buktinji pored Brijuna? Dok je protekla nezgoda ipak bila lokalnog karaktera, zbog ovog novog slučaja angažirao se čitavi državni vrh. A kao što je često slučaj sa kada se državni vrh suoči sa problemima, odmah je upomoć pozvan i sam gospodin Bog. 6.02.2008. Dnevnik, Božidar Klameta, ministar mora, prometa i infrastrukture: "A ako, ne daj Bože, dođe do nekog većeg zagađenja mora također Hrvatska ima pravo…na odštetu." A ako on ne može intervenirati, onda je i gospođica Bura dovoljna: Isti taj Dnevnik: "Svi ovdje očekuju buru koja bi donekle svakako riješila ono što ljudi i institucije koje se već nalaze na moru za sada nikako ne uspijevaju riješiti…" A što bi Bura točno trebala napraviti? Odnijeti zapaljeni brod prema Italiji. Što dalje od nas. Kada su naši susjedi vidjeli da je i njihova obala ugrožena, odmah su poslali dva velika remorkera da brod drže na mjestu. A kada je ustanovljeno da Hrvatska, sa 5835 km obale, nema dovoljno plutača da opaše brod od 200 metara, u pomoć je uskočila pomorska velesila Slovenija, sa oko 45 kilometara obale. A vatru su došli gasiti Nizozemci. Na nama je ostalo da konstatiramo činjenice: "Mi za ovakve vrste požara nismo u potpunosti spremni, morati ćemo pristupiti jednom detaljnom planu reagiranja na takve situacije pa onda, naravno nabavku i opreme, edukaciji ljudi i svega ostalog…", Glavni vatrogasni zapovjednik Mladen Jurin, u Dnevniku 07.02.2008 Kada se sumira ovaj detaljni odgovor, može se ukratko reći-Treba nam sve. Da se Narod ne bi previše uznemirio zbog ove uznemirujuće činjenice, odmah je pokrenuta akcija diverzije. Kao iz vedra neba, umjesto moljene kiše, eto nama Jadranke Kosor u posjeti hrvatskim Generalima u Haagu. Nakon dvije godine više-manje potpunog medijskog ignoriranja, odlučila je potpredsjednica Vlade obići naše junake. Da bi ustanovila stvari prevažne za budućnost ove zemlje: "General Ante Gotovina je dobro…u pritvoru puno slika portrete i mrtvu prirodu. General Mladen Markač dobro podnosi povratak u haaški pritvor, rado kuha i obećava da će, kad se Čermak vrati u pritvor, pripremiti sarmu u znak dobrodošlice". Tema potpunog raspada sistema obrane na moru uspješno je skinuta sa udarnih vijesti. A Narod se još jednom podsjetio na činjenicu da smo mi ipak bili u ratu. Ali onda je krenuo završni udarac istine: Od prvog poziva upomoć zapaljenog turskog broda u 5 sati ujutro, do reagiranja pospane Hrvatske, proteklo je približno sedam sati. Toliko je naime bilo potrebno da se naši dogovore tko je ustvari nadležan za ovaj slučaj. A za sedam sati, dragi Vi, može se dogoditi svašta, a kamoli ne razbuktati vatra na kamionu krcatom šibicama. Što duže živim u ovoj zemlji, sve više mi postaje čudno kako to da ona uopće funkcionira. Kada dođu suše, nemamo rješenje. Onda tuča sve pohara. Pa dođu poplave. Požari. Poskupljenja. Novinarski skandali. Sudski skandali. Politički, zdravstveni… Svaki problem koji zapljusne ovu našu dugačku hrvatsku obalu, preplavi je poput tsunamija. Dok se Hrvati grcaju i guše u novoj nedaći, odgovornima ostaje da odgovorno i odlučno ustvrde da: "..moramo u nabavku opreme, edukaciju ljudi i svega ostalog…" A onda vidimo naše vladajuće kako se voze u skupim autima, posjećuju slikare amatere ili organiziraju spektakularne Karnevale. Rade li to sa ostatkom novca koji je ostao od hitne nabavke "svega ostalog"? Naravno da ne. Taj premijerov audi, to je onih 400 metara zaštitnih plutača koliko je bilo nedostajalo da se opaše brod. A Jadrankina avionska karta i smještaj u hotelu u Haagu, to je cijena predavanja jednog stručnjaka za pomorske havarije. I tako već godinama u nedogled. Do sljedeće "nesreće"…