Osnovni preduvjet rješavanja svakog problema je priznati da problem postoji. Naime, većina pacijenata tvrdi da nakon kiruških zahvata osjeća jake bolove i, isto tako, većina liječnika tvrdi da njihove pacijente "ne boli". Taj problem su najrazvijenije zem-lje (najnaprednije su skandinavske zemlje) riješile u korist pacijenata pred desetak godina i nakon toga postale vrlo uspješne u liječenju boli. Bol je subjektivan osjećaj svakog pacijenta i vrlo teško ga je uspoređivati s drugima. Uostalom, za svakog je njegova bol najvažnija. Kako bismo mogli dokazati da naše pacijente "zaista" boli i kako bismo mogli procjenjivati uspješnost liječenja, jačinu boli je potrebno na neki način pertvoriti u brojku. Najčešće se koristi tzv. vizuelna analogna skala. Pacijenta se zamoli da intezitet svoje boli ocijeni brojevina od 1 - 10 ako je 1 najmanja, a 10 najintezivnija bol koju može zamisliti. Ukoliko je tijekom čitavog poslijeoperacijskog perioda intezitet boli ocijenjen brojevima 1, 2 ili 3 liječenje se može smatrati uspješnim.. Za liječenje boli se koriste različite metode, a tradicionalna medicina je najčešće usmjerena u primjenu lijekova tzv. analgetika. Njih je moguće davati u obliku tableta, sirupa ili tekućina pripremljenih za uzimanje "na usta", u obliku injekcija koje se daju pod kožu, u mišić ili venu te u blizinu živaca primjenom posebnih tankih, plastičnih cjevčica tzv. katetera. S liječenjem boli je najbolje započeti dan ili dva prije kiruškog zahvata, odnosno uzimanjem blažih analgetika prije nastupa boli, a nakon toga se doza i vremenski razmaci primjene snažnijih lijekova prilagođavaju jačini boli. Pijenje snažnih analgetika neposredno nakon zahvata "na prazan želudac" svakako nije preporučljivo zbog čega se vrlo često pribjegava davanja injekcija u mišić. Na žalost, tad pacijent bira između dva "zla", bolova s jedne strane i čestih, bolnih injekcija s druge. Jedno od vrlo dobrih rješenja su kontinuirane infuzije analgetika za što medicinsko osoblje mora biti dodatno educirano i ekipirano budući da je potreban pojačan nadzor pacijenta. Na taj način se osigurava stalna prisutnost dovoljne količine lijeka u krvi, a time i uspješnost liječenja. Budući da je logičan cilj postići maksimalan učinak primjenom minimalnih količina lijekova, u proteklih desetak godina se sve učestalije primjenjuju tzv. epiduralni kateteri. Pomoću njih je moguće davanjem malih količina različitih lijekova (analgetika i anestetika) u blizinu živaca u potpunosti blokirati osjet boli iz operiranog dijela tijela. Na taj način se izbjegava primjena velikih količina lijekova u obliku tableta ili injekcija, a samim time i pojava mogućih neželjenih učinaka anelgetika (mučnina, povraćanje, oštećenje sluznice želuca, pospanost i dr.). Epiduralno davanje analgetika se vrlo često (u nas nedovoljno) koristi tijekom poroda kako bi se rađanje djeteta učinilo potpuno bezbolnim. Temeljem primjene dosadašnjih kliničkih iskustava i napredne tehnologije omogućen je novi pristup liječenju boli. Pacijent može sam (u granicama sigurnosti koje postavlja liječnik) podešavati brzinu davanja ili jednokratnu dozu lijeka protiv bolova čime se značajno povećava uspješnost liječenja i zadovoljstvo pacijenta. Liječenje boli je jedna od osnovnih djelatnosti anesteziologije kao medicinske specijalnosti, a anesteziolozi su najkompetentniji među liječnicima za organiziranje i provođenje takve vrste liječenja. Oni poznaju specifične lijekove i različite načine njihovog davanja, neželjene učinke i moguće komplikacije. Uspješno liječenje boli mora biti dostupno svim pacijentima, ono je jedan od temelja medicinske struke, a strah od boli pacijentu ne smije biti razlog za odgađanje kirurškog zahvata.