U posljednje dvije godine, gotovo konstantno, imam bolove u donjem dijelu leđa. Na RTG snimkama ne vidi se konkretan problem, već promjene liječnik opisuje kao “difuzne degenerativne”. Kiropraktičar kod kojeg sam bila na nekoliko tretmana govori kako je u pitanju sakroilijakalni zglob koji mi stvara probleme. Nakon njegovih zahvata osjećam se bolje nekoliko dana, ali se bolovi uvijek vraćaju. Isto je bilo i sa masažama na koje sam išla, kao i sa fizioterapijom koju sam prošla u dva navrata.
Kralježnica završava sakrumom (krstačom), te se sakrum kao klin spaja sa zdjelicom. Ti spojevi su sakrolijakalni zglobovi, čije su kretnje minimalne.
Klasična medicina ne polaže puno pažnje na ovaj spoj. Smatra se da su tako male kretnje nedovoljne za izazivanje većih problema. Tek kada se radiološkom pretragom pronađe mehanički pomak, izrazita degeneracija, ili znaci upale, tada se i liječenje usmjerava na njih.
Manualna medicina ide u dva različita smjera. Jedna škola govori kako je poremećaj u sakroilijakalim zglobovima uzrokom velikog, ako ne i najvećeg dijela kroničnih križobolja, te taj poremećaj nastoji rješavati manipulacijama. Druga škola govori kako je veći dio križobolja uzrokovan pritiskom na meke strukture same kralježnice, te su zahvati usmjereni na sanaciju tog problema.
Usudio bih se reći da je istina negdje u sredini. Pregledom treba utvrditi najvjerojatniji uzrok križobolje, te ga adekvatno liječiti. U koliko liječenje ne donese željene rezultate, tada terapijski smjer valja promijeniti. Kroničnu križobolju teško je zaliječiti s jednim ili dva zahvata, jer su često poremećeni odnosi snage mišića stabilizatora donjeg dijela kralježnice i kukova. Stoga u praksi kombiniramo više terapijskih postupaka sa ciljem istovremenog smanjivanja bolova, ali i dugoročne profilakse.
