Pišem nakon mog prvog, uvodnog tečaja francuskog jezika. Vjerojatno ste tako nešto mogli zaključiti iz naslova. Moram vam priznati da nisam očekivao da ću se nakon 1. sata osjećati tako ugodno. Obično je upravo suprotno. Ljudima je teško kada se suoče s nečim novim o čemu nemaju pojma. Osjećaju se glupo i nesposobno. I strah ih je. Taj strah od novog vjerojatno osjećaju i djeca kada ih roditelji prvi put odvuku u školu. Zašto moraju ići? Što se tamo ima za naučiti? Oni već sve znaju! Ostali bi kod kuće igrali se! Zašto ih ne puste na miru? No, ipak bivaju odvučeni. I ugurani u učenje. Bivaju posjednuti u velike učionice prepune klupa u kojima sjedi još nepoznatih malih ljudi. Zatim se, nakon što se smiri početna napetost, gledaju, pogledavaju, odmjeravaju... Tu, jedan do drugoga, sjede budući prijatelji. Buduće ljubavi. Tu se mjerkaju rivali i protivnici u tučnjavi. Među gomilom prvašića sjede prikrivene ulizice, cinkaroši i štreberi. Uplašeno bulje budući profesori matematike, pravnici, a možda i koji ministar. Sve mogućnosti su im još uvijek otvorene. U toj masi zbunjenih pogleda još se ne razlikuju oni bistri od onih koji će sjediti u posljednjim klupama. A onda ulazi učiteljica i povijest se pokreće. Prozivka! Ime? Prezime? Zatim brojevi: 1, 2, 3! Pa slova: A, B, C! Neki shvaćaju brže. Postaju učiteljičini miljenici. Neki ne shvaćaju ništa. Bježe iz škole. Jedni shvaćaju da će proći bolje ako se budu lijepo smješkali. Drugi se povlače u sebe i ne razgovaraju mnogo… Jači počinju tući slabije. Slabiji se igraju sa djevojčicama jer su one nježnije. Neke djevojčice se ne igraju. One su malo "starije". Pa imaju dečke. Druge su male i prištave i žele postati policajke. Pametni počinju puno učiti da budu još pametniji. Manje pametni počinu misliti da su oni sami za to krivi... Svatko je obilježen na svoj način. A to je tek prvi udarac... Ovdje, na mom prvom satu francuskog sjede isti takvi. Ali stariji. Odrasli. Oni su bili mnogo puta udareni. Zbog toga su svi u strahu. Hoću li pogriješiti? Što će drugi misliti o meni? Hoću li pravilno izgovoriti "suis"? Da li će mi se smijati? Priznajem da su i mene mučile slične misli... A onda je počelo. Došla je naša učiteljica. Gospođa Jasna. Prvo se upoznajemo. Ja sam Filip. Iza mene je Ivana, studentica. Desno naprijed je Srđan, pametnog izgleda. Iza njega-Slaven. On već zna neke riječi... Ostalima nisam uspio zapamtiti ime. Sve se odvija brzo. Zatim učimo brojeve. Jasna piše po ploči: 1, 2, 3. Ponavljamo za njom: un, deux, trois... Čuju se svakakvi zvukovi: Šuštanje, Rrrranje, aaaaa, Uuun, ikx, eks...Svi se naprežu da ispadnu što točniji. A da u isto vrijeme ne budu previše smiješni. Žele ostaviti dobar dojam. Zbog toga mi je tako lijepo promatrati. Jer mi jesmo smiješni, jako smiješni: stavljeni smo među potpune strance i sada se od nas očekuje da proizvodimo neke nove, strane zvukove. Usnice nam se napućuju, rastežu, zaobljuju... Jezik dodirujemo zube, a zatim ga povlačimo u unutrašnjost. Nevjerojatno je da se ljudi uopće trude izgledati ozbiljno dok izvode takve grimase. Ne možemo više izdržati. Smijemo se samima sebi. Ti "Odrasli" su tako smiješni! Jedina stvar koja ih razlikuje od djece je ta da oni MISLE da nešto znaju. Zbog toga na lice navlače ozbiljne, misaone maske. Oni razumiju. Oni razmišljaju i zaključuju. Filozofiraju. Predaju pravo. Raspravljaju. Osnivaju povjerenstva. Osuđuju. Izvršavaju smrtne kazne. Bore se u ratovima. Naplaćuju parkirne kazne. Prodaju kokice i kestene. Vladaju i služe. A zapravo smo divni u svome neznanju. Ponovo se pretvaramo u djecu. Tj. nismo se niti makli iz prvog razreda osnovne škole. Ovdje se to najbolje vidi: sve ispočetka. A, B, C… Svi su ponovo jednaki pred neznanjem. To bi trebalo češće raditi. Učiti novo. Da se netko suviše ne umisli da je mudar.