U riječku luku je uplovio strani brod. Kakve li lijepe vijesti za najveću hrvatsku luku, uzdanicu našeg pomorstva. I još povrh toga brod nije namijenjen ubijanju ljudi (i bilo koga drugoga tko se među njima nađe) ili potapljanju drugih brodova. I na njemu nisu istrenirani marinci ispranih mozgova koji znaju samo za svoju zemlju i svog predsjednika. Strani brod da uplovi u našu luku, a da nije ratni, ma je li to još uvijek moguće? Moguće je. Srećom po nas, ovaj put nećemo gledati žive tenkove kako ulijeću našim građanima u stanove ili se tuku protiv pacifista. A za one koji su se ponadali...neće biti ni striptiza. Brod koji je doplovio nije putujući ratni logor sa putnicima kojima su uskraćene neke osnovne tjelesne potrebe, već putujuća knjižara. Dakle, nema iživljavanja sputanih nagona za pivom, hamburgerima i golim sisama, već jednostavno-puno knjiga. Kako je Rijeka ljeti inače pusta, i puno manji događaj bi izazvao zanimanje građanstva. Novine su brzo prenijele vijest. Brod se zove "Doluos", vlasnik je njemačka organizacija (u prijevodu) "Dobre knjige za sve", imaju oko 6.000 naslova, do sada su posjetili 88 zemalja, po brodu se prošetalo oko 15-tak milijuna ljudi. Rade do 22. A knjige su jeftine. Postoji li ljepše mjesto za provesti popodne? Jedino što mi se učinilo malko sumnjivim bila je sitna opaska na dnu promocijskog teksta; da između ostalih knjiga (znanost, sport, medicina, ekonomija...) ima i nešto vjerske literature. Tada mi se ta informacija učinila toliko beznačajnom, da sam je zanemario. I tako, stigla subota popodne, a meni postalo dosadno. Što se događa u gradu?-Ništa. Ništa osim knjižare sa zanemarivim: "nešto vjerske literature". Dogovorio sam se sa prijateljem (Zvjezdanom), pa: hajde da vidimo "što ima". Možda se nađe nešto zanimljivo. Po publicitetu koji je knjižara dobila- u to nema nikakve sumnje. Odmah na ulazu dočekala nas je nasmijana djevojka koja nam je pokušavala uručiti nekakvu malu plavu portabl Bibliju. Samo smo odmahnuli rukom. Više ne primam nikakve letke niti išta njima slično. Nikada od njih nisam imao koristi. Ali, pitao sam se, zašto Biblija? U kojoj knjižari vam na ulazu uručuju Bibliju? Nešto ovdje ne štima...A što, u to sam se vrlo brzo uvjerio. Već letimičan pogled na tu "knjižaru" objašnjava da ono "malo vjerske literature" nije baš TOLIKO malo. Po mojoj slobodnoj procjeni, gotovo polovica knjiga koje se prodaju govore o Bogu, Crkvi, Duhovnosti, Kršćanstvu, Njemu i Njoj... Čak i ono nešto nosača zvuka nudi duhovne pjesme, pjesmice i pjesmuljke. Dakle, u tome je fora. Kako me ništa od te tematike ne zanima, odlučio sam pregledati ostatak obilne ponude knjiga. I tu sam se ubrzo razočarao. Istina, postoji mnogo knjiga, ali kod knjiga nije bitna kvantiteta, kao naprimjer kod čipsa, već kvaliteta. A ta je užasna. Prije svega, većina knjiga koja se nudi po povoljnim cijenama je zastarjela i više praktički ne služi ničemu. Gotovo sve informatičke knjige, naprimjer, napisane se za programe čije verzije su odavno poboljšane. Isto vrijedi i za knjige iz ekonomije. Mnoštvo priručnika za sve i svašta: nauči brzo čitati, organiziraj svoje vrijeme, bolja komunikacija s ljudima. Kao one dosadne reklame na televiziji gdje nas uvjeravaju da njihov proizvod mijenja svijet. Enciklopedije su, pak, većinom pisane za uzraste osnovnoškolaca i nekih srednjoškolaca. I famozni Shakespeare za 14 kuna je jeftino izdanje na nejjeftinijem papiru kakve sam po sličnim cijenama viđao i u nekim našim knjižarama. Većinu knjiga krasi mnoštvo slika, a malo pravih informacija. Puno pompe, lijepih tvrdih korica, slika, ilustracija, multimedije, ali malo prave vrijednosti. Kao političareva obećanja. To međutim Zvjezdanu nije nimalo smetalo. On je upravo upisao arheologiju, pa je sa puno entuzijazma kupovao sve knjige koje su u naslovu imale riječ povijest ili imale bilo kakve veze s njom, radostan zbog smiješno niske cijene. Međutim, već sljedeći dan je ustvrdio da je kupio gomilu smeća, i da od mnoštva knjiga jedva jedna nešto vrijedi. Na izlasku su nam, uz obvezatni smiješak, opet pokušali uručiti Bibliju i nekakav mali kaledar sa kršćanskim porukama. Ne hvala. Osjećao sam se prevareno. Obično takvi meni zvone na vrata i dosađuju, a evo, sada sam ja namamljen došao njima. Evo dobre usporedbe: pristao španjolski brod u Americi, a iz njega izašli kršćanski misionari propovijedati "pravu vjeru". Uvjereni u ispravnost svojih uvjerenja, golim Indijancima u ruke guraju Biblije i uče ih križanje. Kao mamac drže sjajne šljokice i staklene perle. Indijanci su u početku mislili da su ti samouvjereni bijelci bogovi i da je to što se događa nešto dobro... A onda su shvatili.