Od trenutka kada je nastupio zastoj u izvještavanju iz Bugarske, informacijama sam se, zahvaljujući Internetu, poslužio sam. Čitao sam bugarske novine, pratio njihove Internet portale. Dovoljno je samo zastavu zamijeniti s našom šahovnicom i ne bi se uopće mogla zamijetiti razlika
Prije desetak dana svjedočili smo padu vlasti u Bugarskoj. Ljudi u toj zemlji bili su nezadovoljni, pa su odlučili izaći na ulice. Policija im na ulicama nije omogućila da rade baš sve što požele. Pa je došlo do sukobljavanja. Premijer je to vidio te zaključio da neće biti premijer države u kojoj policija tuče svoje građane. I dao ostavku. Međutim, narod je nastavio prosvjedovati.
Nakon što su naši mediji izvijestili o padu i prikazali nekoliko snimaka i fotografija prosvjeda, izvještavanje iz te zemlje je prestalo. Od prosvjeda u državi članici Europske unije postalo je važnije suđenje trkaču iz Južnoafričke republike. Od sudbine siromašnog naroda koji se nadao da će mu ulazak u Uniju riješiti probleme, važnija je postala dodjela Oskara. Slični prosvjedi događaju se i u Sloveniji. Građani tih država polako postaju svjesni da ih ulazak u veliku europsku zajednicu neće i nije spasio.
Hrvatska, koja je na samoj ivici ulaska u veliku zajednicu, trebala bi s velikim zanimanjem pratiti ono što se događa sa sadašnjim članicama. Ako ništa drugo, to bi mogao biti zanimljiv pogled u njenu budućnost. Hrvatska bi se vrlo brzo mogla naći suočena sa sličnim prosvjedima kakvi su još uvijek aktualni u Bugarskoj. Samo je potreban pravi okidač da dovoljan broj nezadovoljnika izađe na ulice. U Bugarskoj je to bilo povećanje cijene struje, motiv koji je ujedinio veliku većinu građana. Zbog toga su u Hrvatskoj oprezni s bilo kakvim smanjivanjem prava ili plaća, ili uvođenjem poreza velikoj grupi ljudi odjednom. A opet, novaca nema… Krivi korak, i ljudi se ujedinjeni mogu naći na cestama.
Bugarima se to dogodilo. Nakon što su makli premijera, narod se osjetio moćnijim te nastavio prosvjedovati. Žele promjene. Žele drugačije. Slične prosvjede i zahtjeve, ali u manjoj mjeri, može se sve češće vidjeti i kod nas. Stoga nije naodmet malo zaviriti u njihov svijet.
Od trenutka kada je nastupio zastoj u izvještavanju iz Bugarske, informacijama sam se, zahvaljujući Internetu, poslužio sam. Čitao sam bugarske novine, pratio njihove Internet portale. Dovoljno je samo zastavu zamijeniti s našom šahovnicom i ne bi se uopće mogla zamijetiti razlika. Dakle, na ulicama su svi: mladi, studenti, nezaposleni, umirovljenici, majke s djecom, tinejdžeri. Među njima su i pripadnici navijačkih skupina, koji se služe malo nasilnijim metodama. Razočarani su u sustav. U političare. Sve političare. U medije. U sudstvo. Žele da se svi maknu. Da odu. Jer su korumpirani. Jer su prodali državu. Uopće ne žele pregovarati s njima. Jer su mafija. Govori se ono što se govori i ovdje: „Svaka država ima svoju mafiju, samo bugarska mafija ima svoju državu.“ Naglašava se da ljudi nisu ovce i da žele živjeti normalno.
No, ti prosvjedi imaju i jedan veliki problem. Gotovo nitko od sudionika ne zna što zapravo želi. A onda ni kako to postići. Ljudi su na ulicama jer znaju što NE žele. Ali, kako to izbjeći, to je upitno. Neki od komentatora tekstova o prosvjedima napisali su da su oni, ustvari, vrlo žalosni. Ljudi koji prosvjeduju protiv nečega što ne žele asociraju ih na prosvjede protiv potresa, tsunamija ili tornada. To je nešto što im se događa i na što ne mogu utjecati. Ali, dosta su trpjeli. Žele promjene. I sve su nervozniji.
