Sada već slobodno možemo reći da je manija izgradnje šoping centara prošla, i već možemo vidjeti da se neki od njih počinju prazniti.Vlasnici i investitori pobrali su vrhnje svojih ulaganja, a gradovima će ostati brzinski izgrađene betonske hale. Slične kao i one izgrađene u brzinskoj industrijalizaciji


Nakon što je nedavno otvoren Zapadni trgovački centar, u Rijeci je uspostavljena ravnoteža velikih trgovačkih centara. Jedan veliki na strani gdje sunce izlazi i jedan ondje gdje zalazi. Tako je relativno maleni grad postao omeđen mjestima gdje njegovi građani mogu masovno kupovati. Prema tim novootvorenim centrima, bivši narodni magazini, popularno zvani „NAMA“, sada izgledaju kao kvartovski dućančići. I to je najvidljiviji prikaz prijelaza na drugi sustav… No, ukoliko je taj prijelaz toliko vidljiv kod nas, možemo samo zamisliti koliko je glomazan u Rusiji.

Naime, naišao sam na zanimljiv članak u New York Timesu, koji govori o „boomingu“ supermarketa u toj bivšoj komunističkoj zemlji. Iako smo mi premaleni da bi se te novine bavile nama, čitajući njihove analize, ustvari vidimo da se kod nas dešavalo isto što se sada događa u Rusiji, a što se događa u svim zemljama bivšeg komunističkog bloka.

Investitori zapadnih zemalja, bivše neprijateljice, sada nemilice ulažu u ovaj posao u procvatu. Investicijske banke s Wall Streeta i brojni fondovi ulažu milijarde dolara. Primjerice, samo u jedan fond u St. Petersburgu, ili Petrogradu, uloženo je oko 1,1 milijardu dolara. To je cvatući posao i trgovački centri rastu kao gljive poslije kiše. Dok se trgovački centri u Americi bore s opadanjem prometa i dok su brojni prostori unutar njih prazni, ovdje ih se građani doslovno ne mogu zasititi.

Hrvatska je negdje na pola puta između te dvije zemlje. Sada već slobodno možemo reći da je manija izgradnje šoping centara prošla i već možemo vidjeti da se neki od njih počinju prazniti.

Vlasnici i investitori pobrali su vrhnje svojih ulaganja, a gradovima će ostati brzinski izgrađene betonske hale. Slične kao i one izgrađene u brzinskoj industrijalizaciji. Vjerojatno će se i za njih, poput ovih industrijskih, početi javljati ideje o prenamjeni u mjesta za kulturne ili turističke sadržaje. Kada bi barem imali toliko kulture i turista, koliko ćemo imati praznih prostora…

Ono što mi je bilo posebno zanimljivo je, zašto se to događa? Što o tome misle američki novinari? Jesu li ljudi u zemljama bivšeg komunističkog bloka toliko bogati? Po njihovim analizama, ispada da jesu. Privremeno.

Naime, glavni uvjet zašto su ljudi u zemljama bivšeg socijalizma toliko pohrlili u centre je činjenica da većina njih posjeduje vlastite stanove i kuće. Dok ljudima na zapadu dobar dio plaće odlazi na otplaćivanje stambenih kredita ili plaćanje stanarine, velika većina stanovnika na istoku nema te troškove.

Također, kod nas nije bilo ni poreza na nekretnine, koji naša Vlada svakako i što prije želi uvesti. A i na istoku su većina stvari koje se mogu kupiti potpune novine pa investitori iskorištavaju blagodati povećane potražnje i „tople“ klime.

Što to znači? Imaju li ljudi na istoku više novaca od njihovih kolega na zapadu? Jesu li siromašni istočnjaci bogatiji nego bogati zapadnjaci?

Ispada da trenutno, i u samo jednom kratkom trenutku u povijesti, jesu. Dok god posjeduju vlastite stanove. No, već sljedeća generacija neće imati tu povlasticu i to već osjećaju nove generacije Hrvata, koje grcaju pod teretom 30-godišnjih stambenih kredita. Njih već manje zanimaju trgovački centri. Dok se loj sakupljan od osnutka Jugoslavije i materijaliziran tijekom stambene privatizacije ne otopi, istočnjaci imaju dodatni kapital koji zapadnjaci žele što prije odvesti na svoju stranu bivše željezne zavjese. Kada ostanu bez toga, istočnjaci će, sa svojim nižim plaćama, postati i ostati građani drugog reda nove Europske unije. Što većina građana stare Unije već je.