Ovaj semestar sa mnom na fax-u studira i jedan Amerikanac. Chris iz Pittsburgha. Preko bare je došao je u sklopu razmjene studenata. Svi ostali studenti iz Hrvatske gledaju ga u čudu: zašto bi netko iz Amerike na školovanje došao u Hrvatsku? Pa ovdje je kaos! Čak i ako niste student, to da je "ovdje kaos" se može vrlo lako zaključiti. Svako malo po novinama čitamo o tome da su profesori potkupljivi, da diplome ne vrijede ni papira na kojemu su tiskane, da su programi zastarjeli. Studenti ne znaju kad im je ispitni rok, a profesori ne znaju da oni ne znaju. I onda jedni optužuju druge. Raspad sistema. Oni profesori koji su malo poduzetniji rade sa strane na uštrb kvalitete svojih predavanja. A kao opravdanje ističu da su "svjesni problema" ali da moramo razumjeti i njih: plaće su niske. Studenti koji su shvatili u čemu je stvar ne dolaze na predavanja, varaju na ispitima i svakodnevno piju kave po kafićima. A oni koji mogu, bježe van, glavom bez obzira. Kao opravdanje ističu da su "svjesni problema" ali to ipak nisu njihovi problemi. Zašto bi se oni time zamarali? Ljubljana i Trst su sasvim blizu... U takvu baruštinu iz koje svi žele izletjeti upravo je uletio Chris. - Što mu bi? - pitaju se studenti? - Vidite, i mi nešto značimo! - hvale se profesori, iako pomalo nesigurni u to što govore. - Što mu bi?- pitaju se i slučajni prolaznici kada ga čuju na hodniku. A odgovor je vrlo jednostavan - nije znao. Tko zna što su mu napričali. Zanimljivo mi je promatrati njegovu transformaciju kroz vrijeme. Osvješćivanje. Prvi tjedan bio je jako uzbuđen. Sa svima se upoznavao i pričao tko je i što je(dok su se ovi čudili). Onda su počela predavanja. Bilo mu je čudno što ništa ne počinje na vrijeme. Ali, mislio je, takvi su ti Europljani-ležerniji. A onda su predavanja počela na hrvatskom. A njemu je to bilo zabavno. Sjedi u predavaonici i ništa ne razumije. Cool! Drugi tjedan je već počeo patiti za svojom djevojkom. I za Amerikom. Pričao je da se tamo odvijaju lude stvari dok je on ovdje, 3000 milja daleko. Uzbuđeno me je izvijestio da su Boston Red Sox-i nakon 86 godina dobili prvenstvo! Meni to nije ništa značilo. Onda mi je pola sata objašnjavao njihovu povijest i to da su uvijek izgubili zbog nekog glupog razloga. I da su bili ukleti. To, da su oni dobili prvenstvo, isto je kao da kod nas recimo "na vrbi rodi grožđe". Nakon što sam shvatio o kakvom čudu se radi, zajedno smo se veselili nesvakidašnjem događaju. Zamislite, Red Sox-i su dobili prvenstvo!! A onda su došli izbori. Bush-Kerry. Chris mrzi Busha! I to više nego Europljani. Mrzi ga jer je glup i jer je primitivac i muljator i jer je povisio školarine. I dok njegovi sugrađani odlučuju o sudbini svijeta, on, Chris, jedan od njih, tu je 3000 milja daleko. Na hrvatskom sluša predavanje o glazbi nijemom filmu. I ništa ne razumije. To mu više nije toliko zanimljivo. Prošlo je još tjedan dana. Bush je pobijedio. U Hrvatskoj se ništa nije promijenilo. Osim što smo saznali da je možda i naš ministar vanjskih poslova primitivac i muljator. Ali to nije nešto novo. Nije novo ni to da je opravdanje za njegovu muljažu to da su i drugi muljatori. Chrisu je pao entuzijazam. Sve ga više vidim po hodniku kako puši hrvatske cigarete i gubi vrijeme. I u kafiću kako pije kave. I pred kompjutorom kako satima surfa Internetom. Pretvara se u tipičnog hrvatskog studenta. -Što mu bi, pitaju se oni koji ga još ne poznaju? - Nije znao - čuju se odgovori. - Nije znao... Toliko o pesimizmu. Da završimo u pozitivnom tonu. Chris je ovdje uvidio čari "laganini" pristupa. I ležernosti. Nema vremenskog pritiska. I ništa se striktno ne planira. Uživa sjediti u kafiću i, otpuhujući dim cigarete, sa 3000 milja udaljenosti komentirati događaje u svijetu. Ono što nama strašno smeta, njemu je divota. Jer, on je, vjerojatno, na svojoj koži osjetio drugu stranu medalje kapitalizma. Radi, radi, radi. Čudi se našem pesimizmu. Govori da Hrvatska uopće nije siromašna. Ali da mi to još ne znamo.