Sud je odbio jamčevinu bivšem hrvatskom premijeru. Iako je ona do sada najviša u Hrvatskoj. Ne bi mu vjerovali ni da ponudi ne znam koliko visoku svotu. Ne bi mu vjerovali čak ni da za njega jamči sam predsjednik Hrvatskog sabora. Ali, čekajte, pa za njega i jest jamčio predsjednik Hrvatskog sabora...
U ponedjeljak je odbijena jamčevina od 12,4 milijuna kuna, koliko je sudu ponudila obrana bivšeg hrvatskog premijera, kao osiguranje da njihov klijent neće bježati iz zemlje. Jedan od razloga odbacivanja je mišljenje suda da bi bivši premijer mogao napustiti domovinu čim iziđe iz pritvora. Kako optužba tvrdi, uhićen je dok je bio u bijegu.
- Da, ali on se vraćao u domovinu. On nije bježao. On se vraćao.
Istina je, rekla je obrana. On se vraćao. Ali se vraćao tek nakon što je za njim raspisana tjeralica Interpola, stornirana viza za SAD i na aerodromu u Munchenu uskraćena avionska karta za let preko Atlantika.
On se vraćao jer je to bila druga taktika. Ukoliko ne možeš pobjeći, onda se vrati i tvrdi da nisi ni pokušao bježati. Već da si bio na poslovnom sastanku ili sl.
Dakle, sud je odbio jamčevinu bivšem hrvatskom premijeru. Iako je ona do sada najviša u Hrvatskoj. Ne bi mu vjerovali ni da ponudi ne znam koliko visoku svotu. Ne bi mu vjerovali čak ni da za njega jamči sam predsjednik Hrvatskog sabora.
Ali, čekajte, pa za njega i jest jamčio predsjednik Hrvatskog sabora.
Koliko bi novaca trebalo biti ponuđeno i koje bi to osobe iz hrvatskog javnog života trebale založiti svoj ugled i imovinu da bi neka osoba bila puštena iz pritvora? Trećina Sabora? Polovina? Akademija znanosti?
Čovjek o kojemu govorimo je bivši hrvatski premijer. Osoba koja je ovu mladu državu vodila u dva mandata. Osam godina. Od dvadeset godina koliko postojimo. Dakle, skoro pola života. Dva puta je na izborima izborio povjerenje većine građana koji su izišli na izbore. Vodio je pregovore s Europom. Donosio sve ključne odluke. I sada misle da će pobjeći.
Čak i kada za njega jamči osoba koja bi trebala biti osoba s najvećom „kreditnom sposobnošću„ povjerenja u Državi, predsjednik parlamenta, sud ne vjeruje. Što nam to govori o parlamentu, što nam govori nešto o njegovom predsjedniku?
- Ja jamčim za ovu osobu. No, i ja sam premalo. Ta osoba bi trebala imati vaše povjerenje po automatizmu. Ona nas je vodila osam godina. Ona nas je predstavljala u svijetu. Ako ne vjerujete njemu, kome ćete vjerovati?
- Bili smo obmanuti. Ne vjerujemo nikome!
- Ja sam predsjednik parlamenta. Hrvatskog sabora. Založio sam svoju kuću. Vjerujete li meni?
- Ne vjerujemo nikome! Bili smo obmanuti.
- A da se sada nekako pojavi Papa i jamči za njega, biste li mu vjerovali?
- Ne. Vjerojatno bi ispalo da je pedofil. Ne vjerujemo nikome!
Vjerujete sudu? Ne. Policiji? Ne. Zdravstvu? Ne. U raznim anketama Hrvati se redovito izjašnjavaju kao vrlo nepovjerljivi. Što je i razumljivo. Već su bili izigrani. Zanimljivo je da je osoba kojoj se najviše vjeruje u državi Guverner Narodne banke. Je li to normalno? To jest odgovorna funkcija, no je li zbilja najodgovornija, pa da zaslužuje najveće povjerenje? Zašto ne premijer? Ili najčasnija? Predsjednik Sabora? „Oni su političari“, građani su gotovo jednoglasni, „oni su najgori.“
I sada, u takvoj zemlji, u kojoj se najmanje od svih vjeruje političarima, počinje predizborna kampanja. U kojoj se političari bore za povjerenje građana. Kakav predivan paradoks.
