Prošli put sam načeo temu o utjecaju promašaja u našem životu i važnosti stalnog učenja na greškama.

Vjerojatno se niti jedan promašaj ne može mjeriti s medicinskim. Barem po pratećim po­sljedicama. Sada neću govoriti o ljudskom faktoru, odnosno o greškama koje se događaju zbog nemara. A neću ni o lošoj sreći, ako je sve u okviru protokola koji inače pokazuju solidne rezultate. Takve stvari se, nažalost, ne mogu uvijek izbjeći, ali to ipak nije sama srž problema. Znate, medicina je u nekim stvarima jako dobra, ali u nekima i očajno loša. Recimo, loše je kada se manipulira pojmom kroničnih bolesti na način da se inzistira na cjeloživotnim liječenjima u situacijama kada za to, objektivno, nema valjanog razloga.

Ja to zovem skupim trovanjem. Na primjer, gutanje tableta za regulaciju kolesterola rijetko kada doprinosi dužem životu, ali od toga se itekako možete dodatno razboljeti. Puno promašaja, a malo želje da se išta promijeni.

Još gori su standardni medicinski protokoli, nakon kojih petogodišnje preživljavanje spada u kategoriju sretne slučajnosti. (Vjerojatno znate na što mislim.) To svi vide u svojoj okolini, i liječnici to dobro znaju, ali pritisak sustava je nesaglediv. Ponekad imate dojam da će vas se svi odreći ako se ne ubacite u univerzalni žrvanj. Samo tako ćete biti pametni, dobri i odgovorni. Ali, kada dođe do suza, ni pamet neće pomoći. Promašaje će pojesti statistika, a nove kandidate će regrutirati sa zgarišta starih.

I nemojte se zanositi činjenicom da, u prosjeku, živimo duže od svojih roditelja. Iako je to, tehnički, točno. Ali one dodatne godine zapravo su godine bolesti, a ne godine zdravlja. Godine prikovane za krevet i godine bolnih patnji. Godine bez izrezanih organa, a često i godine kada se smrt nameće kao jedino rješenje. Time cijela priča dobiva bitno drugačiji smisao.

Jedna studija je pokazala da danas živimo funkcionalno dvije godine kraće nego prije 20 ili 30 godina. Odnosno, te 2 godine više nismo u stanju provoditi sve osnovne životne aktivnosti. Ukupno povećanje života je kraće od povećanja bolesnog dijela života.

Dakle, udjel bolesti u životu sve je veći. Nemojte da vas to iznenadi. Prema zaključku američkog istraživanja, “stabilno produljenje očekivanog trajanja života moglo bi se uskoro zaustaviti, pa bi današnji mladi ljudi mogli živjeti uz još više bolesti, a možda čak i kraće od svojih roditelja.”

Razmislite o svim promašajima i sve će vam biti jasno. Prosječni 60-godišnji Amerikanac iz San Francisca ima 5% izgleda da u sljedećih 5 godina doživi infarkt, no preseli li se u Japan i počne živjeti i hraniti se kao Japanac, njegov rizik će pasti na 1%. Znači da će se srce po mnogočemu pomladiti, bez obzira na sve gene, povoljne ili nepovoljne. Ne umire se od starosti, već od bolesti. A predodređenost na bolest je suvremeni mit s tek rijetkim izuzecima. Pravilno baratanje s promašajima može dosta pomoći, sve drugo je balansiranje nad provalijom dok oslonci pomalo otkazuju.

Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]