Cinkarenje. Prijavljivanje susjeda. Građani koji kontroliraju sami sebe. Stara fora poreznika. Kroz povijest se uvijek javljala kao jedan od poteza očajnih vlasti


Nestašice vode. Suša. Veliki broj dužnika. Najava rasta cijena hrane. Mladi emigriraju u Kanadu…

-          Mislim da nas ne očekuje dobra budućnost.
-          Možda tebe ne. Al' ja ću dobro živjeti.
-          Kako?
-          Bit ću cinkaroš.

Cinkarenje. Prijavljivanje susjeda. Stara fora poreznika. Kroz povijest se uvijek javljala kao jedan od poteza očajnih vlasti. Građani kontroliraju sami sebe. Tako je bar zamišljeno. No, ono što se zaboravljalo je da ti ljudi žive u zajednicama i brzo se na kraju sazna tko je koga prijavio. A u sustavima gdje je neprijavljivanje poreza još uvijek vrlina, kao što je to slučaj u društvima na Mediteranu, onome koji je prijavio ne piše se dobro. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje ljudi nisu prijavljivali ni ratne zločine ili pljačkanje po kućama nakon oslobođenja. Gdje u bivšoj vladajućoj stranci, u kojoj se pljačkalo na sve strane, nitko ništa nije vidio, čuo, ni znao.

-          Cinkat ću ljude za 500 kuna. Svaki račun koji dobijem ja ću provjeravati u poreznoj upravi.
-          Misliš da je glavni problem u ovoj državi neplaćanje poreza?
-          Baš me briga. Ja ću ih prijavljivati. S krunicom i šahovnicom na čelu.
-          Za to si se borio?

Povijest pokazuje da masovna izbjegavanja poreza nastupaju zbog prevelikih nameta. A veliki iznosi nenaplaćenih poreza gotovo redovito prethode bunama. Pametni vladari radije su spuštali razine poreza i na taj način poticali poduzetništvo kod svojih naroda.

-          Zašto nešto ne radiš?
-          Pa ne isplati se. Davanja su prevelika. Ne bih imao ni za porez.
-          Ali prijavljivat ćeš druge.
-          Ako su se odlučili raditi, onda moraju snositi posljedice.
-          A posljedice su gomile nezaposlenih koji će čekati da oni zaposleni naprave grešku?   

Puno efikasniji sustav u povijesti bio je onaj u kome su poreznici dobivali proviziju od dijela neplaćenog poreza koji su pronašli. Tada su poreznici marljivo i temeljito obavljali svoj posao. Ne bi se moglo dogoditi da neko poduzeće, primjerice HRT, uspije nagomilati toliki dug. Doduše, teško je vjerovati da se u poreznoj upravi gomilanje duga javne televizije nije primijetilo. Prije bi se reklo da ga se ignoriralo ili zanemarivalo. Zašto?

-          Zašto ne stave ovrhu HRT-u?
-          Onda bi ostali bez televizije. Imali bi smetnje.
-          Znači, onda je bolje da ne plaćaju?
-          Ne.
-          A zašto bi plaćali ako nema posljedica kad ne plate?
-          Kad ja ne platim pretplatu, onda mi stave ovrhu. Zašto i meni ne progledaju kroz prste?
-          Jer tvoje smetnje nikome nisu bitne.

Ova država bi, sudeći po novim mjerama, mogla postati pravo malo isušeno jezerce prepuno poreznih piranja. Gomila nezaposlenih i siromašnih građana koja jedva čeka da netko upadne među njih kako bi ga mogli opelješiti. Izgristi do kosti. Čim se netko pomakne, to je znak da ima nešto energije, a to je znak da mu se ta energija može uzeti. Nažalost, to nije dobro okruženje. Ostaje da čekamo i gledamo. Možda spajanje ovog jezerca s većim vodama Unije razrijedi opasnu tekućinu. I bar dio mladih zadrži u Hrvatskoj.