Prije nekoliko je dana većina naših dnevnih novina objavila vijest kako su se u Gruziji na «hrvačkom meču» srela dvojica dječaka od 4 i 5 godina. E, sad, sama njihova dob i ne bi bila nešto što bi privuklo pozornost. Danas se dobna granica za početak bavljenja sportom spušta sve niže, sa tendencijom da novorođenčad ubuduće odmah dobije trenera i po mogućnosti kakvu loptu u krevetić, umjesto dude varalice. Ono što jest nevjerojatno kod te dvojice dječaka, naprosto je njihova težina. Jedan ima 51, a drugi čak 53 kilograma! A cijela priča (uz sve ostalo i vrlo pozitivno intonirana), garnirana je fotografijama na kojima se više nego očito vidi da su ta djeca pretila (predebela) i po najrastezljivijim mjerilima. Ne moram reći da su nakon «meča» odvedeni u McDonalds kako bi povratili izgubljene kalorije. Nemam uistinu ništa protiv da sportaši budu zvijezde, naprotiv. Koliko je samo odricanja potrebno, pa napornih treninga, a onda i sreće da bi jedan mladić ili djevojka došli na pobjedničko postolje, znaju samo oni, njihovi roditelji, trener, a ponekad i fizioterapeut. Ako neki američki tinejđer postigne svjetsku slavu tako da u pjesmi opiše dilanje heroina u svojoj ulici i na taj način postane uzor svojoj generaciji, onda tek sportaši sa svojom upornošću zaslužuju taj aspekt uspjeha još više. No, nije li sam uspjeh u bavljenju sportom prenaglašen? Jesu li vrijedni isključivo oni sportaši koji postanu planetarno poznati? Kada ostavimo po strani natjecateljski dio sporta i vidimo ostatak, onda je jasno da je sama sportska aktivnost u svojim temeljima upoznavanje vlastitih ograničenja, a potom i njihovo prevladavanje. Tek nakon toga dolazi odmjeravanje snaga sa jednim ili više protivnika. Upravo ta duhovna disciplina koja neizostavno prati svako bavljenje sportom jest ono plemenito i dobro. Bez toga preostaje tek besmislena hrpa znoja, napora, teškoća i nelagode, koja svoj cilj vidi isključivo u tome da postane poznata i priznata u onom kratkom trenutku slave koji sljeduje pobjedu. Već slijedećeg dana sve se vraća u svoj besmisao, baš onamo odakle je sve i krenulo. Doping je logičan i tragičan nastavak maksime da cilj ne bira sredstva, a da je pobjeda nad protivnikom cilj nad ciljevima. Traženje sportskih talenata već u vrtićima, čini mi se isto tako tek dijelom čudno postavljenog sustava vrijednosti. Natjecanje samo po sebi nije sport. Ljudi se natječu u ispijanju piva, jedenju hamburgera, miješanju koktela, pečenju kolača i pizza, te cijelom nizu disciplina za koje ćemo se lako složiti da nisu sport, ali jesu natjecanje. Ukoliko djeci budemo govorili da jedino i samo pobjeda nad protivnikom ima smisla, onda će i cijeli put do te pobjede biti mučan i neugodan. Ako, naprotiv, postavimo unutarnju borbu u prvi plan i pokažemo kako je svako dostignuće iznad vlastitih sposobnosti prava pobjeda, tada će ta ista djeca biti u poziciji pobjeđivati svaki dan, a ne samo u rijetkim situacijama i samo u odnosu na druge. Čini mi se da su dvojica dječaka sa početka ove priče tek potvrda ovih riječi. Postavljeni u poziciju koja izgleda kao sportsko odmjeravanje snaga, ustvari su tek cirkuska atrakcija u potrazi za 5 minuta slave. Naravno, oni su premali da bi to razumjeli ili zahtijevali. Radi se ovdje o roditeljima i menadžeru željnim pokojeg dolara, što samo po sebi i nije loše. No, to sa sportom nema nikakve, pa ni udaljene veze. Sve je to samo show.