Do kraja 5. mjeseca 2002. oko 9000 mladića predalo je zahtjev za civilnim služenjem vojnog roka. A brojka će, sudeći prema podacima iz prošlih godina, i dalje rasti. Kako bi bolje zakonski pokrila i regulirala taj segment, Vlada je napisala jedan zakon-"Zakon o civilnoj službi" i dala ga Saboru na čitanje da provjeri jel' sve u redu. Usred tog čitanja sam ja, nesretan, upalio televiziju. I onda malo gledao. Te kako mladi danas više nisu domoljubi. Jer, da vole domovinu, išli bi u vojsku. Jer se vojska zove isto kao i domovina: Hrvatska. A onda se tumačila Biblija. Pa su jedni rekli da je Isus viknuo:… "Skloni mač! Jer, tko se mača laća, od mača i umire" i da naši mladi samo ispravno tumače Sveto pismo. A drugi su rekli da je dosta da komunisti tumače Bibliju, jer je kršćanski braniti svoju zemlju. I da mladi ne idu u vojski jer je Vlast kukavička. Pa su prvi imali ispravak krivog navoda, na što su drugi odvratili replikom. Dalje znate… Ne želeći više hvatati informacije od političara, odlučio sam potražiti taj prijedlog zakona i osobno vidjeti što to tamo piše. Na Internetu sam pronašao neku stranicu koja zagovara nenasilje, a s nje došao do cilja: "Nacrt prijedloga zakona o civilnoj službi". Već od samog naslova prošli su me trnci: "Nacrt prijedloga…". A onda je počelo. Članak 1. Članak 2. 3, 4… Letio sam po tim odjeljcima dok nisam našao ono što me zanima: "Postupak odobrenja zahtijeva za civilnu službu". Naime, po pričanjima onih u Saboru, postoje dvojbe o tome kako određivati tko može odrađivati civilnu službu, a tko ne može. Očito im osobna volja pojedinca nije dovoljna (Ja bi rađe u civilnu, jer je more plavo i volim kanarince) pa bi osnovali nekakvo vijeće koje će odlučivati tko je podoban a tko ne. Tj. provjeravati i vagati razloge zbog kojih ročnici ne žele u "pravu vojsku". Tj., ispitivati koliko je "prigovor savjesti" doista slobodna istinita volja, a ne… prisila? glupost? ludost? genetska bolest? hir? Jer građani, a posebice mladi, su toliko glupi, i toliko ne znaju razmišljati svojom glavom, da im netko (država) treba provjeravati utemeljenost osobnih (osobnih!!!) uvjerenja. Članak 11. točka 1.: "Postupak o zahtjevu za civilnu službu provodi Povjerenstvo." (Povjerenstvo dakle, a što bi drugo političari i mogli izmisliti?) I dalje: "Povjerenstvo ima predsjednika i šest članova koje čine: psiholog, liječnik, teolog, dipl. pravnik, socijalni radnik, te jedan predstavnik Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i jedan predstavnik Ministarstva obrane." Ja u tom vijeću nisam izbrojio 6 ljudi, kako oni pišu, već 8. + predsjednik=9. Di oni vide 6? Idem se pravit' blesav, pa računat da ih je sa predsjednikom sedam. Dakle, sedam ljudi bi promatralo kandidata i pokušavalo zaključiti da li ima istine u njegovom "Ja stvarno mrzim oružje." I sedam ljudi bi za to dobivalo plaće. A onda sam čitao dalje: "Predsjedniku i članovima Povjerenstva određuju se i zamjenici." Znači ne 7 ljudi, već 14 ljudi bi za to dobivalo plaću. A onda sam čitao još dalje: Članak 15. : "Protiv rješenja Povjerenstva… …može se izjaviti žalba "Povjerenstvu za žalbe"… Još jedno Povjerenstvo. Ovo postaje smiješno. "Povjerenstvo za žalbe ima predsjednika i šest članova koje čine: psiholog, liječnik, dipl. pravnik, teolog i socijalni radnik, obveznik civilne službe i predstavnik nevladine udruge." Još sedam plaća za glupost. "Predsjedniku i članovima imenuju se i zamjenici." 14 plaća. Dokle, dokle!? Sve skupa, po njima imamo 14 ljudi u Povjerenstvu koje odlučuje, da li kandidat laže. I još 14 u Povjerenstvu za žalbe koji nanovo ispituju da li "stvarno laže ili je ipak govorio istinu". Čitajući taj "nacrt prijedloga" vidio sam birokraciju u početnoj fazi. Zametak činovništva. Embrio procedura, molbi, zamolbi, prijedloga, žalbi, naputaka, obraćanja Povjerenstvu i Povjerenstvu za žalbe. Na putu kojim bi oni krenuli sa tim svojim Povjerenstvom koje provjerava slobodnu volju pojedinca i njegovo pravo na nju, ubrzo bih mogao očekivati Povjerenstvo na svakom koraku. Svugdje gdje moram nešto odlučiti. Jer, anonimni psiholog, teolog, liječnik i ekipa, po njima bolje razumiju čovjeka nego on sam sebe. Tako bi grupica iz Povjerenstva stajala ispred slastičarne i odlučivala da li kupac stvarno želi 2 kuglice vanilije ili on, ustvari, a da toga nije ni svjestan, želi 1 kuglicu čokolade. Pa onda, ako se žali, jer stvarno i iskreno želi 2 vanilije, mora proći još jedno Povjerenstvo, koje će umjesto njega promisliti ne želi li doista i iskreno 1 čokoladu. Jer je čokolada stvarno dobra, a on ni ne zna da to ne zna. Ili zna pa laže. Ne znam što je gore.