Slave naši susjedi. - Imamo državu! - Napokon svoji na svome! Blješti vatromet, buče petarde. Među uzvicima oduševljenja jedan me se posebno dojmio. Okružen gomilom njemu sličnih, građanin neovisne zemlje osviješteno izjavljuje: - Dobili smo neovisnost bez zrna baruta…. Rijetki se u mnoštvu anketiranih, poput njega prisjećaju i ostalih susjeda koji su na sličan način slavili svoju slobodu. Jer, ubrzo nakon slavlja uslijedila je reakcija. Rat. Njime je odmah ugušen entuzijazam kojemu imamo prigodu nanovo svjedočiti. Rat je vatromet pretvorio u razarajuće rakete a petarde u nagazne mine. Buka slavlja pretočila se u vrisak očaja. Zatim je uslijedilo razočarenje u unutrašnje ustrojstvo. Potom razočarenje uzrokovano propašću domaćih poduzeća te ulaskom stranaca i njihovog načina razmišljanja u nove i neovisne države… Neovisne. Države nikada nisu ni bile neovisne. Samo su promijenile vlasnike. To je sve jasnije… Danas, kada je dobar dio tog razočarenja prihvaćen kao činjenica koju treba uzeti za polazišnu točku, događa se Crna Gora, kao nekakav otvor u prošlost. Slike kao u ogledalu, prije 16 godina. Sabor, formiranje ustava… Ponosni osmjesi. Svečano pjevanje himne. Glavni cilj te samostalne i neovisne države, najzad slobodne-ulazak carstvo slobodnih ljudi-Europsku Uniju. Tamo, u gradu slobode, Parizu, masovni i nasilni prosvjedi protiv neslobode, no to nije važno. Bolje to nego ovo. Strani investitori samo čekaju da što prije "ulete" na nova tržišta. Vjerojatno će se dogoditi ista stvar kao i kod nas. Kupiti jeftino od vlasnika, malo preurediti i pokazati vrijednost u punom svjetlu. Svi zapadno od njih dobro su pripremljeni za nova ulaganja. Ova taktika je iskušana i provodi se u svim zemljama istočnog bloka. A oni, kao i većina Hrvatske u tom stadiju, nemaju pojma što se ustvari događa. Njima je puno važnije što su samostalni. Kakav divan materijal za manipulaciju… Srbija je, poput kakve nasilne maćehe ostala sama. Napuštena je od svih koje je tako bjesomučno napadala. U toj samoći, ne preostaje joj drugo nego da i ona proglasi neovisnost. Ona je gnjevan nasilnik čije su namjere svi pročitali. U glavi mu još uvijek tinjaju pozivi na ratove, još nije pomiren sa situacijom… Puše i negoduje no ipak mora bolno konstatirati da je ostao-sam. Sam-ostalan. -Neka, tako je još bolje. Bolje je biti sam, kao da govori država. - Što će mi oni jadnici… Odnosi među bivšim prijateljima, koji su, iako su se potukli do krvi i ostavili trajne posljedice, ipak najsličniji jedni drugima, hladni su i zategnuti. Počinje trgovina i razmjena dobara no još uvijek su najglasniji oni koji spominju prošla vremena. Većina se pravi da ih nema. Nitko ne bi htio kopati po staroj rani. Popijmo, prijatelju, zaboravimo što se dogodilo. Nema nam druge… I piju dva bivša neprijatelja, ponašaju se pristojno a svako bi rado rekao što mu je u mislima. No, to nije pristojno. Nije "europski". Svi ostali su ih pretekli. Čak i Česi iz viceva. Moraju trgovati da bi preživjeli. Moraju razgovarati a prva tema na spisku neprestance se gura u stranu. Pijmo, zaboravimo, to je prošlo… Upravo zato je počelo jer se na taj način zataškalo. Problem koji ostaje neriješen ne može nestati sam od sebe. On je uvijek svjež. Dobivamo krnju komunikaciju, kroz zube, koja uvijek i iznova može buknuti u novi sukob. Tko zna gdje ustvari leži pravi uzrok. U kojem glupom stoljeću? - Dobili smo neovisnost bez zrna baruta. Kolika je vrijednost te činjenice… Na Balkanu, gdje se neprestance ratuje. Oni koji su zadnji ostali uz nasilnika, jer su za njega pupčano vezani, mogli su se odvojiti tek kada je ovaj potpuno oslabio. Do tada su, u strahu od odmazde, čitavo vrijeme igrali njegovu igru. Dobro su vidjeli što se dogodilo sa ostalima koji su manje promišljeno srljali u neovisnost. Vidjeli su iz prve ruke. Priča mi kolega iz Dubrovnika kako mu je drago što su se makli (a što drugo može?) no ne može zaboraviti da su i crnogorske postrojbe srušile njegovu kuću. Ovakav prebjeg ne doživljava kao prelazak istomišljenika na stranu ostalih, nego čisto kalkuliranje… Nitko ne želi biti u društvu s gubitnikom. - Što sada?, pitam. - A ništa, kaže. - Osmjeh i: Dobrodošli! …što drugo?