Obavezan dio liječenja mnogih bolesti ili bolnih stanja jesu savjeti za izbjegavanje kretanja, teškog fizičkog rada, te drugih fizičkih opterećenja koja bi mogla ugroziti terapiju i eventualno pogoršati stanje. To je nužnost koju u određenim trenucima ne možemo izbjeći. No, ta se nužnost često pretvori u vlastitu suprotnost, a trenuci u cijelu vječnost, uzrokujući na taj način posljedice koje su sve samo ne poželjne. Primjera je za to mnogo, a navesti ću ovdje tek nekoliko. Početi možemo od degenerativnih promjena u kralježnici i bolova koji su s njima povezani. Kod njihova nastupa preporučivo je smanjiti fizički napor i uz terapiju sačekati njihovo smanjenje, ali odmah nakon toga potrebno je vratiti se u normalan životni ritam. No to se rijetko događa. Svima nam ostanu u uhu savjeti kako se trebamo čuvati podizanja tereta, dugog stajanja, dugog sjedenja i život malo po malo prerasta u čuvanje vlastitog tijela od bilo kakve aktivnosti. To unutar dužeg ili kraćeg vremena slabi mišiće koji okružuju bolni segment, što za posljedicu ima smanjenje njegove stabilnosti i otpornosti na fizički stres, kojeg i kada bi 24 sata dnevno bili potpuno skoncentrirani, ne možemo sasvim izbjeći. Tako se događa da bolove ponovno prouzroči i aktivnost koja to prije nije činila, pa čak i da se ukočimo zbog običnog kihanja. Degenerativni procesi na zglobovima u obliku artroze sličan su problem. Zbog bolova i ograničenih kretnji spontano ih štedimo smanjujući svoje kretanje na minimum. Kako se obim kretanja smanjuje, tako osim mišića slabi i optok zglobne tekućine, što pogoršava i onako lošu prehranu oštećene hrskavice, dovodeći bolesnika u stanje sve manje i manje pokretljivosti uz povećanje intenziteta bolova. Svi oni koji imaju gonartrozu (artrozu koljenog zgloba) znati će točno o čemu je ovdje riječ. A to je tek jedan mali dio loših procesa koji se događaju. Postoperativna su stanja opet priča za sebe, a nedostatak adekvatne rehabilitacije i uputa za ponašanje u svakodnevnom životu mogu prouzročiti nemale probleme. Zgodan je primjer jedna mlada sportašica koja je učinila lakšu operaciju koljenog zgloba prije tri mjeseca i trebala je biti posve oporavljena do danas, još uvijek ne može normalno niti hodati, a kamo li trčati ili skakati, što je njen posao i od čega živi. Sva šetnja od Zagreba, preko Pule do Selaca nije joj pomogla da do kraja riješi svoju ozljedu i nastavi sa normalnim životom i sportskom aktivnošću. Jedna od pogreški koja je učinjena u njenoj rehabilitaciji svakako je overprotekcija, odnosno nedovoljno agresivna fizička aktivnost u postoperativnom tijeku. Iako će to možda ružno zazvučati, ljudsko tijelo nije sapun koji se troši, pa ako želimo duže u njemu uživati trebamo ga štedjeti. Upravo suprotno. Ono je živi organizam sa mnogim mogućim i aktivnim regenerativnim sposobnostima koje tek treba pokrenuti. Mirovanje i ograničenja aktivnosti tek su nužno zlo koje treba rabiti samo onda kada je to neophodno i u najkraćem mogućem vremenskom roku. Čim je potreba za njima prestala nužno je adekvatnom i promišljenom fizičkom aktivnošću pokrenuti uspavane regenerativne procese s jedne, te iskoristiti preostale funkcionalne mogućnosti s druge strane. Tek tada možemo reći da je liječenje završeno, uz postizanje maksimalno moguće funkcije organa, dijela tijela ili organizma u cjelini. Istina je da taj proces može biti dug i naporan, te zahtijevati disciplinu i upornost od samog pacijenta, ali je on i jedini stvarno svrsishodan i u pravom smislu te riječi adekvatan.