Ispitivanje prisutnosti HIV-a lako vas može napraviti bolesnim, iako to niste. Kod ELISA-testa, uzorak pacijentove krvi miješa se s kombinacijom specifičnih proteina, a zatim se prati eventualna reakcija na HIV-antitijela. Neki smatraju da je to sasvim dovoljan dokaz zaraženosti HIV-om. Što to znači? Sudeći po nekim slučajevima iz domaće prakse, ovako potvrđena inficiranost podrazumijeva STVARANJE TAMPON ZONE, OD KOJE SVI ZAZIRU I U KOJU ULAZE SAMO U POSEBNOJ NUŽDI. HIV-obilježenog svi izbjegavaju, iako u javnosti to možda ne žele priznati. IZGLEDA DA JE STRAH OD BESKRAJNO OPAKE BOLESTI JAČI OD SVAKE HUMANOSTI. A što ako vam kažem da je ELISA-test jedan od najproblematičnijih u suvremenoj medicini? DA SUVIŠE ČESTO PRIKAZUJE I ONO ČEGA NEMA? Svu problematičnost najbolje iskazuje primjer iz Rusije. Od 20.000 pozitivnih ELISA-testova, svega njih 112 potvrđeno je i Western Blot-testom. U okviru jedne studije, kod 41% oboljelih od multiple skleroze pokazala se prisutnost HIV-a (putem ELISA-testa). Također, inficiranost se dijagnosticira kod jedne od 150 savršeno zdravih osoba. Ne brinite, nije u pitanju šala. NITI JEDAN HIV-test NIJE SPECIFIČAN. Oba reagiraju na mnoštvo proteina, povezanih s različitim bolestima. ALI NE NUŽNO S BOLESTIMA. Protein p24, čije prisustvo vrijedi kao dokaz HIV-a, može se naći kod mnogih retrovirusa, koji žive u ljudskom tijelu i koji ne stvaraju nikakvu štetu. Čak je i dr Gallo (otkrivač HIV-a) više puta ponavljao da se protein p24 može utvrditi kod hepatitisa B i C, malarije, tuberkuloze, sifilisa i bradavica uzrokovanih papiloma-virusom. A to je tek mali dio situacija, koje mogu dovesti do LAŽNOPOZITIVNIH dijagnoza HIV-a. U jednoj studiji doslovno piše: „Polovica svih pozitivnih nalaza na protein p24 NORMALIZIRA SE BEZ UPOTREBE IKAKVIH LIJEKOVA.“ Za Western Blot-test važi da je pouzdaniji, ali u stvarnosti kvaliteta nije bitno različita. Naročito je problematičan kod afričke populacije. Recimo, prisutnost lepre (gubavost) u testu se iskazuje kao HIV, iako ga faktički nema. Općenito, tzv. rizične grupe (homoseksualci, narkomani i hemofiličari) izvrgnute su supstancama ili bolestima, koje lako stvaraju lažnopozitivnu sliku. U svim tim situacijama, PRISUTNOST BROJNIH ANTITIJELA ZNATNO JE VEĆA NEGO KOD OSTALE POPULACIJE. Dobro je poznato da je količina HIV-antitijela najveća NEPOSREDNO NAKON TRANSFUZIJE KRVI. Učestale transfuzije samo povećavaju tu količinu. HIV-pozitivne osobe podvrgnute su stalnim krvnim kontrolama. Naročito se prati mogući pad količine T-stanica. Smatra se da je to jedan od glavnih indikatora prisutnosti neke od bolesti, povezane s AIDS-om. No, ovdje valja naglasiti da količina T-stanica kod zdravih osoba NEVJEROJATNO VARIRA, od 200 do 2000 stanica na mililitar krvi. Čak i manje od 50 T-stanica NE MORA ZNAČITI APSOLUTNO NIKAKVU BOLEST. Vrijednosti su manje ujutro nego navečer. Na količinu utječu fizička aktivnost, izloženost suncu i pušenje. Uz to, nalazi vezani za isti uzorak krvi mogu se razlikovati i do 33%, ovisno o laboratoriju. Bez obzira na sve, HIV-pozitivnim osobama kojima su T-stanice pale ispod 200 po mililitru preporuča se početak profilatičke terapije. Znači, terapije „za svaki slučaj“, iako simptomi karakterističnih bolesti nisu prisutni. Ideja: ZAUSTAVITI BOLEST PRIJE NEGO SE POJAVI. U uglednom časopisu Lancet izašli su rezultati studije, koji potvrđuju beskorisnost, a vjerojatno i štetnost ovakve terapije. Štoviše, TAKO SE JAVLJAJU BROJNE NUS-POJAVE, KOJE SU GOTOVO ISTE KAO KOD UZNAPREDOVALIH FAZA AIDS-a. Primijećeno je da djelovanje lijekova narušava stanje crijevne flore. Razrastanje nepoželjnih bakterija opasno narušava absorpciju vitamina B-12. Po život opasno. Interesantno, ali simptomi terminalne faze manjka vitamina B-12 identični su simptomima terminalne faze AIDS-a.