Šećem, kad u daljini ugledam ženu s djetetom u krilu kako moli ljude za novac. Mali je sav musav, prljav - a sladak. Baš toliko da bi se čovjek sažalio. To je očito i cilj. Kako bi bilo prositi sa ružnim djetetom? U Budimpešti sam vidio ljude kako prose s psom u krilu. Naravno, ne sa buldozima, dogama, pit-bulovima i rotvajlerima, već sa malim slatkim štencima - kuglicama krzna iz kojih vire dva velika blesavo-naivna crna okica. Pogled na to nesretno biće u vama budi silnu sućut, i odričete se novca kako bi vlasnik jadnom psiću dao kakvu finu hranu. A vlasnik se lijepo smješka, zahvaljuje i lovu trpa u džep. - "E jesu ljudi budale", misli. Mali slatki su samo sredstvo za ostvarivanje cilja. Sličnim metodama se, na višoj civilizacijskoj razini, koriste i naši političari, koji terminom 'radeći za dobrobit građana' u biti rade za sebe i svoju kastu. Građani su samo mali slatki naivci koji priskrbljuju potrebnu lovu. Evo, sada će nam političari popraviti Korzo, jer su dobri, i ne žele nas gledati kako se spotičemo i razbijamo noseve. Zar nisu divni i brižni? Ili, a taj mi je najdraži primjer, kažu da se voze službenim automobilima jer je zbilja šteta ne voziti se njima kada ih već imaju u voznom parku. Obećanje da to neće činiti, koje im je pomoglo na izborima, palo je u vodu, jer se više isplati voziti službenim autima, nego ih prodati, te oni tim činom ustvari štede novac građana i poreznih obveznika. Štede novac vozeći se državnim audijima. Čim ih vidim u dobrim autima, odmah se podsjetim kako su štedljivi i kako se brinu za dobrobit građana. Glavno je da smo mi sretni, zar ne? Vraćam se malom slatkom (djetetu) u majčinom krilu. Čim sam se dovoljno približio, majka mi je jednom rukom prepriječila put, a drugom zgrabila djetetovu glavu i usmjerila njegov pogled direktno u moj, te zatražila "kunu, Bog te blagoslovio". Pošto sam baš maloprije bio u pekari (krafna s marmeladom) u džepu mi je ostalo nešto sitniša. A kako sam u trenutku zaustavljanja i držao ruke u tim istim džepovima, zbilja me ništa, osim intervencije neke više sile, nije moglo odvratiti od toga da joj dam taj ostatak novca. - Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! (ovo je pokušaj imitiranja zvuka zvonjave mobitela). Evo je, javlja se viša sila! Ona koja prekida sve razgovore, sva predavanja, sve sastanke, sve koncerte, sve predstave i priredbe i sve ljubavne odnose - mobitel. Hitro vadim ruke iz džepova i sumanuto po jakni tražim izvor zvuka. - Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! Nije u tom džepu! Možda je u unutrašnjem?! - Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! Di, di, da, di, de, de, du! Brrrr! Nije ni tu! Kvragu! Prokletsvo! Di' je? Di sam ga stavio?! Kada sam ga napokon našao (u torbi), zvonjava je prestala. Propustio sam još jedan poziv. Možda je bilo hitno? Možda važno? No, ništa, ajde da ženi dam te dvije kune, pa da odem s tog ukletog mjesta. Ali… Gdje je prosjakinja? Tamo gdje je maloprije sjedila, ostao je samo njezin mali sinčić. Osvrćem se uokolo… Lijevo…….ništa. Desno……. - Halo! Da! Da, ja sam! Da! Ona priča na mobitel! Stoji nekoliko metara dalje i razgovara! Očito je brzo ustala i otrčala u stranu. Kako tako brzo?…Uopće više ne djeluje kao osoba kojoj treba "kuna, Bog te blagoslovio". Svašta. Mali zbunjeno sjedi i gleda me. Ja još zbunjenije stojim i gledam njega. Dakle, to nije zvonio moj mobitel, i nisam ja propustio neki važan poziv, nego je to zvonio njen telefon…Njen… E pa…