Naši stručnjaci se žale da je turistička ponuda slaba. Da se turistima ne nudi dosta sadržaja. Zgražaju se nad činjenicom da je kod nas glavni pokazatelj uspješne turističke sezone ostvareni broj noćenja i "rekordan" ulazak stranih gostiju na graničnim prijelazima (za 12% veći nego lani). Oni misle da bi mjerilo uspjeha, kao i svuda u normalnom svijetu, trebao biti ostvareni profit. U Hrvatsku može doći čitava Kina, a da potroše samo nešto kuna za parkiranje. A isto tako može doći jedan šeik iz Emirata i kupiti doslovno sve što mu se nudi. I tko je onda potrošio više novaca? I čiji odmor se može protumačiti kao "uspješan" što se proračuna tiče? Odgovor bi u normalnoj turističkoj zemlji bio -šeik iz Emirata - jer bi on kupio ama baš sve ponuđeno. No, u Hrvatskoj je odgovor -milijarda Kineza- jer bi oni ostvarili ogroman broj noćenja. Šeiku se nema što ponuditi… Osim spavanja i plaže. A za to je bolje imati kvantitetu. U "pravim" turističkim zemljama gostima se nude mnogobrojni sadržaji, svi u cilju isisavanja i posljednje novčanice iz stranog džepa. Nudi se (čitaj prodaje se) sve što čovjeku može pasti na pamet. Zato neću ni nabrajati. Okružen sa tolikim mogućnostima, turist je zadovoljan(?). I naši kapitalisti su shvatili moć raznih sadržaja i profita, pa su se odlučili uključiti u igru. Već nekoliko godina zaredom u novinama pred ljeto viđam oglase kojima se traže "mlade, komunikativne i ambiciozne osobe" koji bi uz ljetovanje mogle dobro i zaraditi. Traže se: animatori. Prepričani opis posla: ljude tjeraš da plešu, da plivaju, da trče, da igraju tenis, mini golf… Vodiš ih na zabave, izlete, večere, ručkove, domjenke… Pokazuješ im znamenitosti, rijetkosti, specifičnosti... Tjeraš ih da se druže, komuniciraju, upoznaju... Animiraš ih da budu aktivni, sretni, nasmijani, dobre volje, druželjubivi. Naporno zar ne? Za turiste - sigurno. Kada svih tih sadržaja ne bi bilo, oni bi samo ležali na plaži i sunčali se. Kada bi im na pijesku postalo prevruće rashladili bi se u moru. Kada bi im u moru postalo prehlado, ugrijali bi se na toplom pijesku. I tako dok ima sunca. Jedini trošak bio bi jogurt kojim bi tijekom noći mazali svoja svježe pečena leđa. Takav odmor očito nekome smeta. Sretni su, ali - ne troše, nema profita! Zato ih treba upregnuti u sve i svašta. Ni jedne minute ne smiju imati mira. Poslije jutarnje gimnastike u bazenu, - tenis. Odmah nakon toga vožnja biciklom okolnim šumama. Pet min, odmora, a zatim uspon na lokano brdo (sa njega je divan pogled na mjesto i okolicu). Kasnije brzo na ručak. Pa kartanje. Piće. Ples. Bla. Bla. Na kraju su toliko umorni da nemaju vremena ni za večernju dozu jogurta. A, vidi paradoksa, došli su na odmor. U razvijenim zemljama se dobro živi. Ali se mnogo i radi. Samo tako se može zaraditi dovoljno love za ono prvo. Japanci, imaju primjerice tjedan dana godišnjeg. Sve ostalo je posao. Posao je važan za egzistenciju. Zamislite sad tog iscrpljenog turista koji je odlučio svoj teško zarađeni godišnji odmor provesti na moru. Vjerojato mu je prvo na pameti plaža, zatim more, pa ležaj. Od bicikle, uspona, trčanja i "dobrog raspoloženja" vjerojatno mu se povraća. A upravo ga za to žele zagrijati, i na to potaknuti. A kako će se jadnik oduprijeti toj napasti, kad u svim novinama i časopisima piše da je to dobro za ljude. Da je zdravo za duh i tijelo. To znači da 358 (365-7) dana u godini, kada nije na godišnjem, on radi stvari koje su loše za njegov organizam, a i za njegov razum, ali - ključne za njegovu egzistenciju(?). Tko je onda napast? Strašni animatori, koji mu žele pobrati lovu tjerajući ga da radi stvari dobre za njega, ili oni koja ga tjeraju da zarađuje, štedi, ulaže i investira, kako bi tu lovu stekao? Oboje. Srećom, strašni animatori su (zasad) aktivni samo ljeti.