Danas, kada postajem premijer…

Izbori za šefa države se bliže, a mi od glavnog kandidata polako saznajemo što on ustvari misli, a što  ne misli tolerirati od dana kada postane premijer. Postaje li se, ustvari, drugačija osoba, s novim tolerancijama i mišljenjima, kada se postane premijer?

Na samom startu predizborne kampanje, jedan od trkača za Sabor malo se napio. Bilo je Martinje i pilo se mlado vino. On je popio oko litru i pol. Vino mu  je ušlo u krv i pomutilo percepciju. Kao što to vino obično radi.

U Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu civiliziranog svijeta, postoji zakon koji ljudima zabranjuje da voze dok su pijani. Ne zato da ne bi oštetili svoje aute, već zato da ne bi oštetili tuđe aute, imovinu  ili što je najgore, tuđa tijela.

Odgovorni vozači, kad se napiju, ne voze. Neodgovorni, pak, sjedaju u vozilo i upravljaju.  Tako, svojom odlukom, na kocku stavljaju zdravlje i živote  ostalih sugrađana.

Ljudi kojima je stalo do dobrobiti drugih ne bi trebali riskirati živote svojih sugrađana. Ljudi kojima je posao brinuti se za dobrobit drugih, to ne bi niti smjeli.

Naš pijani trkač, koji je odlučio voziti i riskirati, nedavno je izabran za gradonačelnika Varaždina,  grada od oko 40 tisuća ljudi. Većina građana koji su izašli na izbore odredila je da on bude na čelu njihove zajednice. Izabrali su ga jer su imali povjerenja u njega. Vjerovali su da će napraviti sve što je u njegovoj moći da im poboljša život. Kako ne bi radio iz čistog altruizma, za funkciju gradonačelnika  određena mu je naknada u vidu plaće i još neke privilegije kao, na primjer, korištenje službenog automobila.

Samo nekoliko dana nakon izbora, gradonačelnik je odlučio iskoristiti pogodnosti svog novog položaja. Pa je dio plaće potrošio na mlado vino, a onda sjeo u gradsku imovinu u obliku auta i vozio. Pritom riskirajući živote istih sugrađana koji su mu sve to i omogućili.

Kada su ga birali, građani nisu znali da će on biti takav. I očekivali su da će reći: „U redu, pogriješio sam. Ako želite, ja više neću biti gradonačelnik.“ I tada bi oni njemu rekli: „ Ma u redu, razumijemo te. Ali, nemoj više. Jer, pijan, vozeći auto,  možeš udariti i ubiti nečije dijete.“ I onda bi on odgovorio: „Ajme, pa to bi bilo strašno. Oprostite mi.“ I oni bi mu oprostili. Ali, on to nije napravio.

Onda su građani došli do osobe koja se upravo kandidira da postane premijer. Pitali su ga što misli o slučaju njihovog pijanog gradonačelnika.

On je istaknu istaknuo kako za to nema ni razumijevanja ni opravdanja. I dodao je da mu je glavni zadatak borba za povjerenje građana u politiku i  institucije.

Nakon toga su ga pitali što misli napraviti po pitanju njihovog gradonačelnika koji je političar i u kojeg su, kao instituciju, izgubili povjerenje.

On je rekao da takvo ponašanje, kad postane premijer, neće tolerirati. I otišao u borbu za povjerenje građana. „A, sada, dok niste premijer?“, prošaptali su građani.  To pitanje ostalo je neodgovoreno...

Izbori za šefa države se bliže, a mi od glavnog kandidata polako saznajemo što on ustvari misli, a što  ne misli tolerirati od dana kada postane premijer. Za sada imamo jednu čvrstu činjenicu: Dok nije premijer, tolerira pijane vozače na čelu grada, a kada to postane, onda više neće. To otvara brojna pitanja.  Na primjer:  Hoće li, kad više ne bude premijer, opet početi tolerirati pijane vozače? Ili netolerancija ostaje trajno zapamćena?  Što se sve prestaje tolerirati kada se postane premijer?Koje tolerancije ostaju?

Postaje li se, ustvari, drugačija osoba, s novim tolerancijama i mišljenjima, kada se postane premijer? Ukoliko da, a izgleda da da, onda nam kandidat za premijera mora dati popis svih osobina koje misli  promijeniti na dan kada postane premijer. Jer, on očito više neće biti ista osoba.