Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji te crne misli. Čini se kako je neupućenost goleme većine stanovništva koja je "izvan medicine", glavni krivac što je "neformalna" upotreba riječi depresija postala "in". Tako svako malo netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u "depresiji". Srećom, obično se radi samo o lakšem, prolaznom padu raspoloženja. Problem je što ta učestala i olaka upotreba riječi depresija "zavede" mnoge zdrave ljude pa često ne shvaćaju ozbiljno ni (pravog) bolesnika u svojoj sredini, onog kojemu treba pomoć jer je u (pravoj) depresiji. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Podaci govore da trenutno od depresije boluje 3 do 4 posto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće nego kod "jačeg spola". No te brojke mogu biti i posljedica činjenice da muškarci zbog stida rjeđe traže liječničku pomoć. Prema podacima oko 15 posto najtežih depresivaca, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubojstava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji. Iako su neki simptomi bolesti vezani uz psihu, moderna medicina depresiju smatra tjelesnom bolešću. Radi se o bolesti središnjeg živčanog sustava u čiji su nastanak "presudno upleteni" fiziološki i živčani čimbenici. Bolest se pojavljuje kada u dijelu mozga zaduženom za raspoloženje dođe do "kvara". Pri tome se pod raspoloženjem podrazumijeva cijeli raspon osjećaja, na čijem dnu se nalazi duboka depresija, u sredini je ravnodušnost, a vrh zauzima euforija. Stoga depresija nije neopipljiva, nematerijalna bolest "u mislima" bolesnika, nego vidljiva promjena u živčanim stanicama i kemijskim procesima u mozgu. Najčešće bolesti vode vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Tako osobe s urođenim "kvarom" na živčanom sustavu mogu oboljeti i od malog životnog udarca, pa čak i bez njega, dok oni s prirodno snažnim živčanim sustavom mogu odoljeti i vrlo teškim udarcima. U slijedećem broju pisat ću od simptomima depresije te kako se ona liječi.