Depresija (lat. depressio; pojačana tuga, usporenost misli s opadanjem volje) se javlja u približno četvrtine bolesnika s malignom (zloćudnom) bolesti (rak, karcinom), a oko 50% bolesnika u završnom, terminalnom stadiju bolesti razvija depresivnu sliku ponašanja. Depresija se manifestira gubitkom apetita, nesanicom, općim slabljenjem bolesnika, apatijom i nezainteresiranošću za okolinu. Razvoj depresije pospješuje napredovanje bolesti i prateća, nedovoljno liječena bol, a također, mogu je uzrokovati i neki lijekovi kao i nedostatak vitamina i minerala u prehrani (posebice vit. B6 i B12). U liječenju depresije koriste se lijekovi iz skupine antidepresiva (npr. Ladiomil, Amoxyl), međutim psihička podrška bolesniku od strane obitelji izrazito je bitna te predstavlja nezamjenjiv i sastavan segment liječenja ovih bolesnika. Osnovni ciljevi psihoterapije su održati psihičku snagu i vjeru bolesnika, zadržati njegovo samopoštovanje i interes za svakodnevni život. Također, obitelj mora često i puno komunicirati s bolesnikom o svim temama uključujući (što je obično najteže) njegovu bolest i relativno blisku smrt. Ukućani, zajedno s medicinskim timom, trebaju paziti da bolesnik stekne povjerenje u način liječenja kao i sigurnost da u najtežim trenucima neće biti napušten od strane obitelji i liječnika. Ukoliko je bolesnik vjernik, česta prisutnost i razgovori sa svećenikom mogu značajno olakšati bolesnikovo liječenje i osnažiti duhovnu stranu njegove ličnosti. Naposlijetku, treba istaknuti da je određeni stupanj smanjenog interesa za okolinu pojava koju obitelj mora razumjeti i prihvatiti kao donekle normalnu promjenu ponašanja u bolesnika s neizlječivom zloćudnom bolesti.