Od kada je došlo proljeće sve više ljudi sjedi po kafićima. Dok je bila zima i hladno, nismo ih vidjeli toliko, već su se samo nazirali u polumraku zadimljenih prostorija. Ali sada, kada je malo zagrijalo, izmamilo ih je sunce van, kao što je izmamilo i lišće na stablima. Činilo se da su stabla gola i suha, no ona su ustvari bujala životom i samo čekala pravi trenutak. Jedan dan(jel' bila srijeda, pitam se?… Ili četvrtak?… Ne, ne - Srijeda. Da.) oko podne šetao sam s prijateljem Miranom po Zagrebu. I kad smo malo skrenuli u onu ulicu poznatu po kafićima, "Tkalču", iznenadio nas je prizor. Stotine ljudi sjede jedni do drugih za stolovima i…ništa. Samo Sjede. Tupa lica, pogledi u daljinu. Neki promatraju prolaznike i očekuju tko zna što, valjda nekakvo događanje... Depresija. Okupirali su nekakve improvizirane terase koje se mogu tako zvati samo zato jer je na taj komad betona doneseno nešto stolova i stolica. A i ti kafići u kojima formalno sjede, isto se tako jedva mogu zvati kafićima, jer se sastoje od jednog šanka i onog ranije spomenutog komada betona okupiranog stolicama. Nekakav navrat-nanos izbačeni inventar okupirao je pola ulice i na tom inventaru sjede stotine ljudi, a mi šećemo. Ništa drugačije nego u Rijeci. I onda sam se ja odlučio pravit' blesav, pa namjestio naivnu facu i upitao: - "A kako to da tu ima tako puno ljudi?" - "To su ti kafići", odgovorio je Miran, "i tu ljudi sjednu da nešto popiju i popričaju." -"A kako to da ih je tako puno, nije li sada sredina radnog vremena?" - "E, da, je, sredina radnog vremena je. I u mnogim razvijenim zemljama ovako nešto ne bi vidio. Tamo su ulice prazne jer su ljudi na radnim mjestima. Uživati u odmaranju mogu samo oni koji su ili jako puno radili pa zaradili, ili koji imaju puno novaca pa uopće niti ne trebaju raditi." -"To znači da je ovdje raj?", upitao sam, "A zašto su onda svi tako depresivni?" -"Tako je! Ovdje je raj, samo oni to još ne znaju. Oni misle da je ovo pakao. Odatle tmurne face.", rekao je Miran kroz smijeh… Ustvari, kad malo razmislim, možda Miran nije ni toliko promašio. Prisjetio sam se jedne priče, tj. vica, o našem domaćem "čoviku" (neka bude Bepo) i poduzetnom Nijemcu (a tko drugi nego-Hans) Dakle… Na rivi jednog našeg tihog otočnog mjesta, ljeti usred žege, sjedi Bepo i lovi ribu. Noge mu se klate preko ruba. Lovi polako, ležerno. Nigdje mu se ne žuri. Takve kao on ste sigurno već vidjeli. Stara jednobojna majica, stare izlizane traperice, bosonog. Najlon mu nehajno prelazi preko kažiprsta lijeve ruke, a desna još nehajnije otresa cigaretu. I tko zna koliko on tu sjedi i tko zna o čemu misli onako miran, pogleda usmjerenog u daljinu. Ljudi oko njega žurno prolaze i osvrću se, čudeći se luđaku. Jedan od njih bio je i Hans, Nijemac ih Münchena, na godišnjem odmoru od tjedan dana. Žena i kćer mu se kupaju, a njemu je to dosadno, pa se odlučio malo prošetati i upoznati kraj i lokalne stanovnike. Zastao on tako pored Bepa i gleda ga. "Evo jedan primjerak lokalnog stanovnika-domoroca", misli "Bog barba", započne Hans nakon dužeg promatranja.(zamislimo da jedan drugoga razumiju) - "Što to radite?" Bepo lijeno okreće glavu i, ugledavši Hansovu košulju, vraća je natrag te odgovara: "Ništa. Evo, lovim ribu". "I tako cijeli dan?", znatiželjan je Hans. "Cijeli dan". "A je li vam dobro? Jeste li zadovoljni?", upita Hans u nevjerici. "Odlično mi je", mirno odgovara Bepo. "A što radite s ribom koju uhvatite? Pojedete?" "Ne, bacim je nazad u more." "A znate li vi da tako loveći možete nešto i zaraditi, pa biti još zadovoljniji i sretniji. Na primjer, da tu ribu koju uhvatite prodate, onda biste mogli zaraditi koju kunu. Tako par puta, pa mogli biste kupiti još jednu udicu!", započinje Hans oduševljeno." "I što onda?", Bepo nehajno odgovara. "Onda biste mogli loviti sa dvije udice, pa biste uhvatili dvostruko više riba i zaradili duplo više novaca i bili još sretniji", zahuktavao se Hans. "Tada biste mogli kupiti mrežu, pa je bacati s obale i uhvatiti još više riba koje biste prodali za još više novaca." Uhvatila Hansa poduzetnost i nekakav čudan osjećaj znanja i nadmoći pred jadnim starim "čovjekom-domorocem", koji ne zna ništa o biznisu i kapitalu i koji po čitave dane tu ljenčari, a mogao bi toliko puno…. I osjetio Hans da mu mora sve reći i prosvijetliti njegov prazni, starosjedilački um. Pa nastavlja. "…a onda biste s tim novcem mogli kupiti malu barku, pa loviti na otvorenom moru, gdje ima još više ribe. Ubrzo biste zaradili za mali brod, i mogli biste zaposliti radnika, pa loviti zajedno s njim. Tako bi još više zaradili. Pa još jedan brod i još jedan i još i još i još i onda biste imali…" uzbudio se Hans i maše rukama po zraku crtajući brodove i kuće i silne novce koje se može steći i ne može stati, a Bepo je okrenuo glavu i gleda u tog uspaljenog, crvenog tipa kako skakuće objašnjavajući, valjda, sam smisao života. "Dobro", prekine ga Bepo, "I što bih radio onda kada bih imao puno brodova i puno ribe i puno novaca?" "Onda biste,", zadihano odgovara prekinuti Hans loveći dah, "kada biste imali puno novaca, mogli obuću neku staru robu, pa otići na rivu, zapaliti cigaretu, sjesti uz more i mirno loviti ribu po čitav dan, a da vam uopće niti ne treba. I bili biste zadovoljni". I gleda ga Hans, misleći da mu je otkrio neko čudo svijeta, iščekujući zahvale. No Bepo ga šutke gleda, minutu, a onda, vidjevši da Hans ništa ne shvaća odgovara: "To i sada činim, čovječe." uzdahne Bepo, "Pusti me na miru!" Eto, te priče sam se sjetio. I zaista, kada bi sve te ljude po kafićima pitali jednaka pitanja kao što je Hans izrešetao Bepa, mislim da bi i odgovori bili slični. Na kraju puta kapitala bi u miru sjedili na terasi kafića i lješkarili. Kao što, u biti, čine i sada, na početku. Razlika bi bila samo u jednom detalju: u smiješku. A zar je zbog njega potrebno proći čitav put?