Nosni septum je pregrada koja razdvaja nosnu šupljinu na dva dijela u ravnini simetrije. Deformacija nosne pregrade može biti stečena ili prirođena. Stečena najčešće nastaje zbog udarca ili pada na nos, malokad nakon nekih bolesti u nosnoj šupljini. Trauma se često događa u prvoj godini života, kada dijete uči hodati, ali ostaje neprepoznata jer je obično jedini simptom nekoliko kapi krvi iz nosa. Septum može stradati i za vrijeme porođaja, kada glavica prolazi kroz uski porođajni kanal.. Septum je najčešće zakrivljen u obliku slova "S". Često je deformiran u obliku grebena, trna ili neravnine i zadebljanja. Fiziološka devijacija septuma osobitost je ljudskog roda. Životinje i djeca imaju ravan septum, a u odraslih ljudi veća ili manja zakrivljenost normalna je pojava. Uzrok joj nije razjašnjen. Simptomi devijacije uglavnom su respiratorni : otežano disanje na nos. Zakrivljen septum može poremetiti prohodnost sinusnih ušća i uzrokovati sinusitis koji recidivira (opet se ponavlja). Nepravilna zračna struja u nosu iritira nosnu sluznicu i izaziva kronični katar sa sluzavom ili gnojnom hipersekrecijom. Devijacija može poremetiti i funkciju ždrijelnog ušća Eustachijeve tube, što će se očitovati tubarnim katrom, nagluhošću i adhezivnim procesima u srednjem uhu. Bolesnici koji godinama dišu na usta često boluju od grlobolje, kroničnog bronhitisa, a osim toga teže svladavaju respiratorne infekcije. Treba ipak upozoriti na mogućnost da ni izražena devijacija katkad ne uzrokuje nikakve smetnje ako je ona nastala u djetinjstvu. Zbog adaptabilne sposobnosti nosnih struktura u tijeku rasta će u široj nosnoj šupljini hipertrofirati nosne školjke i tako popuniti nastalu prazninu, a na suprotnoj će strani atrofirati. Dijagnoza se postavlja rinoskopijom, a stupanj nosne opstrukcije objektivno utvrđuje rinomanometrija. Liječenje je kirurško. Indikacija je dokazana jednostrana ili obostrana nosna opstrukcija s posljedicama, kao što su sinusitis, glavobolja, tubarni katar, kronični faringitis i smetnje u donjim dišnim putovima. Već i otežano disanje na nos, ako ga bolesnik mora kompenzirati disanjem na usta, indikacija je i prije pojave štetnih posljedica, pogotovo ako je bolesnik izložen tjelesnim naporima u profesiji ili u sportu. Za operaciju nema dobnih ograničenja, radit će se i na djetetu, ali uz maksimalno čuvanje svih nosnih struktura. Nakon operacije nužna je tamponada nosa, a postoperativni edem nosne sluznice smanjuje se kapima za nos. Na kraju valja naglasiti da tonzilektomiji (vađenju krajnika) ili operaciji srednjeg uha uvijek prethodi rješavanje nosne opstrukcije.