Smatra se da je uzrok povećanog broja slučajeva dijabetesa kod mačaka u zadnje vrijeme njihov dug životni vijek i rizični faktori koji predisponiraju za ovo oboljenje, a to su debljina i fizička neaktivnost
Dijabetes je naziv za cijelu skupinu oboljenja kod kojih u organizmu nedostaje hormon inzulin ili dolazi do toga da su stanice tog organizma jednostavno neosjetljive na isti.
"Šećerna bolest" je termin za ovo oboljenje koji najčešće koristimo u razgovoru s vlasnicima jer je većini dobro poznat, s obzirom da je to često oboljenje kod ljudi. Inzulin proizvode stanice gušterače, a njegova je funkcija da regulira nivo glukoze u krvi. Kada ta funkcija izostane, dakle, kod dijabetičnih životinja, nivo glukoze u krvi poraste toliko da se ona počne izlučivati iz organizma putem bubrega. Glukoza izlučena na taj način sa sobom će osmotskim procesima povući i veću količinu vode iz tijela. Zbog toga je prvi simptom dijabetesa obilnije mokrenje i posljedična pojačana žeđ. Ujedno dolazi do mršavljenja, unatoč povećanom apetitu.
Šećerna bolest je vrlo česta kod mačaka, posebno u zadnjih desetak godina.
Smatra se da je uzrok tome dug životni vijek mačaka i rizični faktori koji predisponiraju za ovo oboljenje, a to su debljina i fizička neaktivnost. Oblik bolesti s kojim se susrećemo kod 80% oboljelih mačaka je onaj kod kojeg imamo i rezistenciju na proizvedeni inzulin, kao i smanjenu produkciju inzulina. Smatra se da postoji genetska predispozicija za ovo oboljenje. Posebno su predisponirane Burmanske mačke kod kojih je šećerna bolest nekoliko puta učestalija nego kod domaćih mačaka.
Oboljenje se javlja kod mačaka srednje i starije životne dobi i to mnogo češće kod mužjaka.
Većina oboljelih životinja ima prekomjernu tjelesnu težinu, no to nije pravilo. Oboljeti mogu i mace normalne tjelesne težine, pa i one mršave. Osim navedenih simptoma koji su tipični za šećernu bolest, ponekad se javljaju neurološki simptomi u vidu slabosti stražnjih nogu i šepanja. Kod mačaka kod kojih je došlo do komplikacija šećerne bolesti više neće biti apetita uopće, takve su mace bezvoljne, povraćaju, često su dehidrirane, krzno im je suho i nakostriješeno i koža neelastična.
Liječenje šećerne bolesti kod mačaka ne mora uvijek biti doživotno.
Skoro polovina oboljelih, uz pravilan tretman, može potpuno ozdraviti tako da ne trebaju više nikakve lijekove. Kod takvih mačaka liječenje obično traje nekoliko mjeseci. Liječenje je ponekad vrlo zahtjevno za vlasnike, posebno ako se radi o nekooperativnoj mački. U većini slučajeva osnova liječenja su dijeta i terapija inzulinom uz neophodnu detaljnu edukaciju vlasnika o ovakvom načinu liječenja i mogućim komplikacijama.
