Stvoriti naviku doista je teško. Uvesti disciplinirani ritam tamo gdje ga do sada nije bilo, još je teže. Pa, opet, ritmičkim ponavljanjem ne činimo ništa drugo, nego imitiramo procese u vlastitu tijelu
Odluka da nešto učinite, bilo da se radi o liječenju neke bolesti ili zaštiti zdravlja, ukoliko ga još uvijek imate, najvažnija je za liječenje, ali i prevenciju. No, odlučiti je lako, ali ustrajati u toj odluci strašno je teško. Tražiti disciplinu od drugih smatramo normalnim, ali disciplinirati sebe držimo nemogućom misijom. Jedna od scena koja se redovito ponavlja u mojoj praksi je dogovaranje o nastavku liječenja u kućnoj režiji ili primjeni nekih metoda koje bi trebale spriječiti da se određeno oboljenje ili bolni sindrom ponovno pojavi.
To otprilike izgleda ovako: Zadnji je dan fizikalnog liječenja, pacijent ne osjeća više nikakve bolove, a prije nekoliko dana došao je zatražiti pomoć zbog nesnosnih bolova u križima, od kojih nije mogao normalno sjediti, hodati, a kamoli raditi. Nakon svega, preporučio sam mu vježbanje u fitness centru, po specijalnom programu, tri puta tjedno po jedan sat. Nakon te preporuke krenulo je cjenkanje: - Znate, ja doista ne mogu tri puta tjedno u teretanu, bih li mogao proći samo s dva puta? - Da, ali onda jednom tjedno morate vježbati kod kuće. - Dobro, hoću, to nije problem. A moram li baš cijeli sat? Možda bi bilo dovoljno samo pola sata. - Možda bi i bilo dovoljno pola sata, ali vi ćete mnogo vremena potrošiti učeći se samoj tehnici rada na početku. Kasnije, nakon mjesec ili dva, s manje vremena bit ćete u stanju učiniti više. - Ma, znate, ja brzo učim, sigurno će mi biti dovoljno pola sata, a ako i ne stignem u teretanu, ja ću sve te vježbe učiniti kod kuće, budite sigurni u to. Jedino u što sam stvarno bio siguran bilo je da taj čovjek nikada neće redovito vježbati.
I kao što rekoh, nepuna tri mjeseca nakon završetka jedne, morali smo započeti drugu terapiju zbog križobolje koja se ponovno pojavila. Stvoriti naviku doista je teško. Uvesti disciplinirani ritam tamo gdje ga do sada nije bilo, još je teže. Pa, opet, ritmičkim ponavljanjem ne činimo ništa drugo, nego imitiramo procese u vlastitu tijelu. Tamo se sve događa po ustaljenim obrascima u redovitom ritmu. Kad bi i ti procesi ovisili o našoj volji, jao nama! Da se, na primjer, želudac odluči da neće danas probaviti svu hranu, već samo pola. Našli bismo se u velikoj nevolji. Nove navike u svakodnevnicu treba uvoditi malo po malo.
U cijeloj toj priči postoji još jedan, sasvim prozaičan dio, a to je naše vlastito tijelo i njegovi prohtjevi. Naime, kada malo razmislite, uvidjet ćete da prečesto cijeli dan, tjedan ili godina prođu u nastojanju da mu ugodimo. Pa jedemo kada nismo gladni, pa pijemo kada nismo žedni, pa se odmaramo i onda kad nemamo od čega, pušimo, neumjereni smo u alkoholu i tko zna što već ne. Nakon svega se čudimo da ono ne želi činiti ono što mu naredimo. Pa, naravno. Kako nešto narediti gospodaru?
I tako, umjesto da mi gospodarimo svojim tijelom, ono gospodari nama, malo po malo uništavajući svaku volju da bilo što promijenimo. Sve je isto kao i s kakvim čistokrvnim konjem. I on treba redovitu dresuru i trening želimo li da potrči po naredbi. Tako i tijelo treba staviti pod kontrolu, ne bi li nas dobro služilo uvijek kada to poželimo.
Sve to ne znači nikakav asketski život, naprotiv! Većina dreserskih metoda završava s nagradom (u slučaju konja, kockom šećera). Tako i s vlastitim tijelom valja izmjenjivati metode discipline i opuštanja. Prva stepenica svakako je redovito vježbanje. Dva su iznimna razloga za to. Vaše zdravlje i, svakako, kvaliteta života koja se neizostavno popravlja uvođenjem ove navike.
