Displazija kuka je termin kojim označavamo nenormalan razvoj zdjeličnih kostiju te glavice bedrene kosti, koji može dovesti do nestabilnosti i oslabljene funkcije kuka. Displazija kuka je razvojna bolest zgloba koja se javlja u pasa, a o kojoj se mnogo govori, pa novopečeni vlasnici nerijetko dobiju potpuno pogrešne informacije o ovom sindromu. Radi se o nasljednom oboljenju, no na razvoj bolesti veliki utjecaj imaju faktori okoline kao što su brz rast, pretjerana fizička aktivnost mladih pasa te preopskrbljenost nekim hranjivim sastojcima. Klinički problem javlja se kod mladih pasa kada se razvije displazija kuka ili kod starijih pasa kada se kao posljedica displazije razvije artritis (upala zgloba). Displazija kuka dolazi do izražaja uglavnom kod odrastajućih pasa, pa će vlasnici prve simptome primjetiti u dobi od 5 do 12 mjeseci starosti. Kod nekih pasa, posebno kasno zrelih, simptomi nisu očiti sve do starosti od 2 pa do 5 godina. Po kinološkim propisima dijagnostici displazije kuka pristupamo najranije u dobi od 12 mjeseci, a za pse velikih pasmina (njemačka doga, mastif, benrardinac) tek od 18 mjeseci. Dijagnoza se postavlja pregledom rentgentske slike oba kuka. Rentgenski nalaz ocjenjuje se ocjenom A, B, C, D, E/I, E/II. Za očitavanje snimaka kukova nadležan je Veterinarski fakultet u Zagrebu. Uzgojnu dozvolu mogu dobiti psi sa nalazom A, B, C i D. dešava se da se kod klinički zdravih pasa nađe loš nalaz kukova, a može se dogoditi da psi koji imaju problema sa stražnjim nogama nemaju problem sa kukovima, već uzrok šepanju leži negdje drugdje. Za displaziju kuka definitivno možemo reći da je biomehaničko oboljenje koje je uzrokovano neproporcionalnim rastom kostiju u odnosu na rast mišićne mase. Isto tako za ovo oboljenje postoji nasljedna predispozicija pa se zato rasni psi sa lošim nalazom kukova isključuju iz uzgoja, tj. ne mogu dobiti uzgojnu dozvolu. Nasljeđivanje nije jednostavno, dakle ako su otac ili majka bolovali od displazije kuka to ne mora značiti da će oboljeti i njihovi potomci. No činjenica je da njihovi potomci imaju veću šansu da se kod njih razvije ova bolest nego potomci iz zdravih linija. Jedan od faktora okoline koji nepovoljno utječe na razvoj kukova jest i fizička aktivnost, pa se preporučuje da se psi posebno teških pasmina u prvoj godini života kreću ograničeno (bernski planinski pas, bernardinac, njemačka doga, rotwaileri,...) To znači da ih ne treba stimulirati da trče tako da im se baca loptica ili da ih se, ne daj bože, istrčava za biciklom ili autom. Simptomi displazije kuka mogu biti vrlo različiti što prvenstveno ovisi o stupnju displazije. Tako pas može samo lagano šepati ili pak već kao mlado štene ne može hodati po stepenicama te skakuće sa stražnjim nogama kao "zec". Osjećaj bola kod pasa je individualna pa i o tome ovisi stupanj šepanja. Ponekad se vlasnici žale da pas padne prilikom naglih okreta te da mu je općenito slab stražnji kraj. Za točnu dijagnozu neophodan je rentgenski snimak kukova. Liječenje, odnosno olakšavanje simptoma ove bolesti sastoji se u ograničavanju kretanja bolesnom psu, davanju lijekova koji će ublažiti bol. U svijetu se vrše i operativni zahvati kojima se psu ugradi umjetni kuk, što na žalost u našim, prije svega financijskim uvjetima nije prihvatljivo.