Želite li djetetu nabaviti kućnog ljubimca, kupite mu ribicu ili ptičicu, zamorca ili hrčka, a psa tek kad krene u srednju školu
Odluka o nabavci psa obično dođe nekako sama od sebe. Ponekad na tu zamisao dođu djeca, no njihove želje za psom treba uskladiti s njihovim uzrastom i dobro ih odvagnuti. Svako dijete prije ili kasnije poželi psića ili mačkicu. Tome se ne treba čuditi, jer kao maleni su zbilja neodoljivi, no imajte na umu da isto tako neodoljivo podsjećaju na plišane igračke. Reklame kojima nas bombardiraju u novinama i na televiziji prikazuju preslatku dječicu s preslatkim štencima u naručju. Zagrljeni su i sretni - idila!
Tako naš princ ili princeza, koji su već siti svih mogućih i nemogućih igračaka, tehnike, lego kocaka za koje smo istresli bogatstvo, požele živu igračku. Gnjave danima, ništa ih drugo ne zanima, neumorno vam nabrajaju tko sve ima psa i kakvoga. Plaču, psića spominju tristo puta na dan, čak se i potrude pa vas iznenade poznavanjem različitih pasmina!
Mi, kao brižni roditelji, počinjemo razmišljati o tome da to možda i nije tako loša zamisao. Najzad, naše je dijete bistro, odgovorno i valjda će se brinuti o ljubimcu kad ga tako silno želi!
Nakon nekoliko razgovora unutar obitelji, svi sretno zaključujemo da ćemo malome/maloj kupiti psa. Počinje potraga po oglasima, prikuplja se novac (za naše dijete nije ništa preskupo), savjetujemo se s prijateljima i znancima koji su, eto, imali psa, pa znaju. Ubrzo u kuću stiže štene koje, vidi vraga, piški i kaka gdje god stigne! Mama ima pune ruke posla. Štene hoće jesti nekoliko puta na dan, stalno treba za njime čistiti, a kad mislite da ste sve obavili, namirili sve potrebe malog čupavca, on opet cvili i traži tko će znati što.
A dijete k'o dijete. Poigrat će se s psićem pet minuta na dan, malo će se više potruditi oko njega kad imate goste kako bi pokazalo da je to njegov pas i to je uglavnom to.
Imate li srednjoškolca, priča je drugačija. Djeca te dobi mogu se samostalno brinuti o psu i prihvaćati takvu odgovornost. Međutim, manje dijete to jednostavno nije u stanju i besmisleno je to od njega i očekivati jer pas je prevelika obveza. Malena djeca odnose se prema psu jednako kao prema bilo kojoj drugoj igrački, a, osim toga, nerijetko su gruba. Sve će proći bez problema ako ste nabavili psa koji će mirno otrpjeti guranje prstića u uho i povlačenje za rep, no imate li samosvjesnijeg (čitaj: oštrijeg) psa, takva igra može imati ozbiljne posljedice.
Psa i dijete nikad ne smijete ostavljati bez nadzora odrasle osobe. Problem je u tome što dijete ne prepoznaje signale koje mu pas upućuje govorom tijela (često ih ne prepoznaju ni odrasli), kao što je, na primjer, režanje. Čim pas zareži, znak je da slijedi ugriz. Ako do toga dođe, dijete će se prestrašiti i postat će nepovjerljivo, pas će to osjetiti i njihov će se uzajamni odnos prekinuti. Kad se igrate s psom i on nateže neku igračku, on reži zato što hoće uzeti plijen, a ne zato što bi htio svoj plijen prepustiti vama. Možete se igrati na taj način, ali pritom psa treba naučiti da vama prepusti "plijen" uz odgovarajuću nagradu. Želite li manjem djetetu priuštiti kućnog ljubimca po svaku cijenu, kupite mu ribicu ili ptičicu. U prvih nekoliko razreda osnovne škole samo se može brinuti o zamorcu ili hrčku, a psa preporučujem tek kad krene u srednju školu.
Želite li psa, a imate malenu djecu, zapamtite da ga zapravo kupujete sebi i da o njemu morate brinuti vi. Dijete može i treba sudjelovati u brizi oko ljubimca i učiti se pravilnom odnosu prema životinjama, a svakako razgovorom treba dijete pripremiti na dolazak živog bića u vašu obitelj.
