Dovoljan dokaz za povezivanje cjepiva s bolešću bit će činjenica da je više ljudi nedugo nakon cijepljenja razvilo neku određenu bolest, koju ranije nisu imali
Prije 2 tjedna polemizirao sam s činjenicom da se u Hrvatskoj prijavljuje manje od 150 nuspojava cijepljenja godišnje, čime se o svemu stvara vrlo nerealna slika. Srećom, već danas su stvari daleko jasnije.
Dr.sc. Bernard Kaić, epidemiolog HZJZ, nedavno je rekao: “Mi bismo imali 50 do 60.000 godišnje prijava lokalnih reakcija na cjepivo svake godine da se svaka takva reakcija prijavljuje. To ne bi vodilo nikamo.“ Osim što smo saznali da je realan broj nuspojava 400 puta veći od prijavljenih, izjava je više nego skandalozna. Jedna od najutjecajnijih osoba po pitanju epidemiologije otvoreno i javno sugerira liječnicima da ne prijavljuju štetne posljedice cijepljenja. A obaveza prijavljivanja nuspojava za zdravstvene radnike propisana je Zakonom o lijekovima i Pravilnikom o farmakovigilanciji.
Za neprijavljivanje je predviđena novčana kazna u iznosu od 30.000 – 50.000 kuna. Međutim, očito je da nadzor ne postoji. Sustav ovo ne sankcionira i otvoreni pozivi na kršenje zakona ostavljaju gorak okus u ustima. Ali, stvari bi se po pitanju nuspojava cijepljenja mogle drastično izmijeniti. Europski sud pravde donio je odluku, koja će znatno olakšati tužbe protiv farmaceutskih kompanija. Dovoljan dokaz za povezivanje cjepiva s bolešću bit će činjenica da je više ljudi nedugo nakon cijepljenja razvilo neku određenu bolest, koju ranije nisu imali. Pri tome neće biti bitno da li je ranijim medicinskim istraživanjima utvrđena bilo kakva veza između cijepljenja i nastanka te bolesti. Napokon korak naprijed u dosadašnjem bezakonju. Tužbe roditelja autistične djece odjednom postaju lagane. Farmacija bi se mogla suočiti s nikad viđenim progonom.
Selektivni pristup u medicini trebao bi biti u cijelosti isključen, ali skrenuli su mi pažnju na barem 2 slučaja, gdje pedijatri odbijaju primiti djecu koja nisu cijepljena. Necijepljenje smatraju štetnim, doživljavaju to kao prijetnju, ali i kao napad na osobni autoritet. Mislio sam da neki osobni stavovi nemaju utjecaja na pružanje ili nepružanje medicinske pomoći. Očito, bio sam u krivu. Principi iznad zdravstvene skrbi, a liječnička komora ne reagira. Slijedom slične logike, nisu daleko ni brojne druge opcije. Netko bi mogao reći da mu se ne sviđaju homoseksualci, pa ih ne želi ni u ordinaciji. Drugi bi mogao odbiti oboljele od raka pluća, jer ignoriraju dugogodišnje savjete o nepušenju. Selekcija može ići i prema kriminalcima i prema nepoželjnim političkim opcijama… Otvaraju se zastrašujuće mogućnosti (sve jedna gora od druge), a sve zbog ovakvog ili onakvog „neslaganja“.
Prije nekoliko godina jedan slovenski pedijatar je također odbijao liječiti necijepljenu djecu, ali je makar prije toga od komore zatražio izuzeće zbog prigovora savjesti. Naravno da niti to ne podržavam (prelamanje na djeci ničim se ne može opravdati), ali, hajde, nekakav mizeran pokušaj rješavanja kroz sustav ipak postoji. Tragično je kada i to izostane, a nitko ne reagira. Nadam se da sve ovo nije posljedica epidemije ospica u Srbiji. U atmosferi straha realnost gubi svaki smisao.
