Kompenzirati, dakle nadomjestiti nešto, ima u različitim profesijama različito značenje, a čak i u različitim dijelovima medicine povlači za sobom drugačije konotacije. U sportskoj fizioterapiji, a naročito onom njenom dijelu koji se intenzivno bavi djecom sportašima u periodu rasta i razvoja ona predstavlja nezaobilazni segment ukupne brige o zdravom razvoju i prevenciji ozljeda. Ostavimo li malo po strani one najvidljivije dijelove sportske aktivnosti djece, a to su sportski rezultati, jedan će sasvim drugi cilj isplivati na površinu kao važan, ako ne i najvažniji. To je podrška pravilnom razvoju djeteta. No, prilikom intenzivnog bavljenja određenom sportskom aktivnošću, može doći, ili pak redovno dolazi do preopterećenja jednog, ili zapostavljanja drugog dijela sustava za pokretanje. U tom osjetljivom periodu svačijeg života takvo stanje stvari može dovesti bilo do ozljeda, bilo do naglašavanja loših aspekata razvoja. No, možda je to najbolje prikazati primjerima kroz nekoliko sportova. Tenis je u tom smislu i najjednostavniji primjer. Trenirajući ovaj sport, tijelo razvija snagu strane dominantnog ekstremiteta više no suprotnu. To će reći da je snaga desne ruke u dešnjaka tenisača veća od lijeve. Osim same ruke, ovdje je uključeno i mišićje ramenog obuča i gornjeg dijela leđa. Svjesni toga, stučnjaci iz fizičke pripreme i sportske fizioterapije već desetljećima preporučaju mladim tenisačima da unutar svog teniskog treninga uključe i tzv kompenzacijske vježbe koje će barem djelomično smanjiti tu neravnotežu u snazi mišića, a kako bi kralježnica zajedno sa zglobovima ramena dobila adekvatnu podršku u rastu. Vaterpolo, s druge strane, neravnomjerno razvija gornju i donju polovicu tijela, uz intenzivno preopterećenje sustava vrat-rame, poradi pokreta koji se događaju prilikom hvatanja i šutiranja lopte iznad površine vode. Osim toga, zbog cijelog niza razloga, u ovom se sportu snažno opterećuje hrskavica u koljenom zglobu, kao i neki segmenti leđa. Cilj kompenzacijskih vježbi jest smanjiti loše aspekte treniranja vaterpola, te potom omogućiti pravilan rast, razvoj, kao i smanjenje rizika od ozljeđivanja. Odbojka je godinama smatrana kao sjajan sport za podršku rastu i razvoju djece, čak i kod one koja imaju iskrivljenja kralježnice. Danas znamo da ona, osim što zbog mnogih i snažnih skokova koji mogu izazvati oštećenja na razini koljena i donjeg dijela leđa, pojačava neke krivine na kralježnici, uz neravnomjeran razvoj mišića prednje i stražnje strane trupa. I ovdje su nužne kompenzacijske vježbe ili čak kopenzacijcki orjentirani treninzi. Ovakvo nabrajanje moglo bi se nastaviti spominjući gotovo sve sportove redom. No, više od detaljnog razmatranja svakog sporta, te njegovih trenažnih i izvedbenih specifičnosti, važno je razumjeti princip. A on govori kako je tijelo u periodu razvoja i rasta u izrazito osjetljivom stanju, koje zahtjeva posebnu pažnju i skrb. Pretpostavka kako će bilo kakvo bavljenje bilo kojim sportom i u bilo kojim uvjetima biti dobro za bilo koje dijete, sasvim je kriva. Osim osnovnih fizičkih predispozicija koje svaki sport zahtjeva, valja obratiti pažnju na rizike koje on donosi, te ih razumnim i stručnim usmjeravanjem nastojati umanjiti. Realizacija tog cilja neizostavno zahtjeva interdisciplinarni pristup, čije jezgro čine trener, sportski fizioterapeut i kondicioni trener, a u nekim slučajevima i liječnik specijalist. Na taj način sport postaje uistinu podrška punom psihofizičkom razvoju, uz izbjegavanje nepotrebnih rizika, te stvaranje pretpostavki za nastanak novih sportskih zvijezda, koje će ponovo inspirirati nove generacije djece.