Često se govori da su ozljede sastavni dio sporta. I zaista, trčanje skakanje, igranje s loptom, reketom, a napose fizički kontakti uzrokuju čitav niz ozljeda. No jesu li baš sve one nužne, te koje se od njih i kako mogu spriječiti? Govoreći o sustavu za pokretanje, možemo grubo podijeliti ozljede na traume i sindrome prenaprezanja u širem smislu. Ove prve odnose se na nagli nastanak ozljede bilo direktnim srazom sportaša sa drugim sportašem, ili nekim objektom na samom sportskom borilištu. Najčešće su to kontuzije i nagnječenja izazvana udarcima, ili pak distorzije, odnosno uganuća zglobova ili istegnuća tetivno mišićnog spleta kao posljedica prevelikih sila u određenom trenutku sportskog treninga ili natjecanja. Obično je kod svih trauma posve jasno određeno vrijeme njihova nastanka, te zbog intenziteta bolova zahtijevaju promptnu reakciju i pregled ili tretman liječnika. Iako je jasno da je traume teško spriječiti, naročito u kontaktnim sportovima poput rukometa, nogometa, košarke, ali i borilačkih vještina, neki statistički podaci i iskustvo nam govore drugačije. Tako znamo da se veći broj trauma događa na početku treninga i na njegovom kraju. Na početku često kao rezultat lošeg ili neodgovarajuće pripreme tijela za trening (zagrijavanja i razgibavanja), a na njegovu kraju poradi umora, te nedostatno brze svjesne procjene opasnosti, kao i slabijih mišićno-tetivnih refleksa zaduženih sa zaštitu najranjivijih dijelova lokomotornog sustava. Zato prevencija trauma počinje, ali ne završava u dobro planiranom trenažnom procesu, koji ako je prilagođen uzrastu i trenutnim mogućnostima jednog ili grupe sportaša, ne bi trebao uzrokovati veliki broj trauma tijekom sezone. Sindromi prenaprezanja se, za razliku od trauma, pojavljuju polako i uobičajeno započinju minimalnim bolovima ili simptomima, koji s vremenom postaju sve snažniji i uočljiviji. Najpoznatiji su svakako kolokvijalni nazivi za neke od njih, kao što su skakačko koljeno, teniski lakat, trkačko koljeno, ili trkačka potkoljenica, pa potom odbojkaško rame i sl. Svi oni, ali i još cijeli niz drugih, predstavljaju oštećenja mekih tkiva nastala zbirom mikrotrauma uzrokovanih trenažnim procesom. I dok za vrlo mali broj sindroma prenaprezanja možemo naći uzrok u genetskoj predispoziciji, ili pak u anatomskim specifičnostima pojedinog sportaša, najveći njihov postotak uzrokovan je ipak samim trenažnim procesom. Upravo su te greške Amerikanci saželi u izraz "too much too soon", odnosno u prijevodu- previše, prerano. To će reći da je prejako fizičko opterećenje, ili prebrzo napredovanje u tom opterećenju, ili pak združena oba ova faktora glavni uzročnici sindroma prenaprezanja, ali i nekih trauma. Tako ponovno kvalitetno planiranje trenažnog procesa od strane trenera, uz savjetovanje sa sportskim fizioterapeutom, ali i liječnikom, kondicionim trenerom, te po mogućnosti sa kolegama trenerima iz istog sporta dobiva na važnosti. Ova multilateralna izmjena iskustava, te planiranje treninga neizostavno će pridonijeti smanjenju broja ozljeda među sportašima, kako onim profesionalnim, tako i kod djece. Na žalost, u praksi je to rijetko slučaj, te je poradi cijelog niza što objektivnih, što subjektivnih razloga cijeli ovaj nimalo lak zadatak postavljen na pleća jednog jedinog trenera, koji je u poziciji biti sam svoj korektiv. Omogućavanje cjeloživotnog obrazovanja za trenerski kadar, naročito one koji rade s djecom, uz dostupnost adekvatnog savjeta sportskog fizioterapeuta ili sportskog liječnika osnov su prevencije ozljeda u sportu. No, sve to ne umanjuje potrebu individualne prevencije. Ona se u djece temelji na redovitim pregledima liječnika specijaliste sportske medicine, kao i brzom alarmiranju trenera i roditelja o novonastaloj ozljedi ili bolovima. Dijete valja naučiti da bolovi nisu dio treninga i natjecanja, a da se poznata "no pain, no gain" (bez bolova nema napredovanja- u sportu) ne može odnositi na njih.