Svakodnevno sa malih ekrana, kao i iz drugih medija, političari i stručni ljudi različitih profila poručuju kako bi bavljenje sportom trebala biti obaveza za većinu, ako već ne i za svu djecu. I ovdje nema prijepora. Sport je zaista zdrav način življenja, a i dokazano pomaže pravilnom psihofizičkom razvoju djece. No, pitanje jest razumijemo li u potpunosti funkciju sporta u tom razvoju? Znamo li kako modificirati sportsku aktivnost kako bi služila tom cilju i znamo li izbjeći zamke na tom putu? Imamo li infrastrukturu koja će poduprijeti taj cilj? Je li rezultat u natjecanju ono čemu težimo i što je sve dozvoljeno u ostvarenju tog rezultata? Surađuju li medicina i sport dovoljno kako bi mladom organizmu pružile najbolje? Je li okruženje u kojem živimo dovoljno okrenuto potpori bavljenja sportom poradi sporta samog ili samo poradi rezultata? Ili još konkretnije, volimo li npr. vaterpolo samo zato jer nam je reprezentacija osvojila zlato na svjetskom prvenstvu, ili poradi vaterpola samog? Iz perspektive sportskog fizioterapeuta koji, između ostalog, već više od desetljeća liječi djecu sportaše, odgovori na većinu ovih pitanja nisu baš afirmativni. Ne stoga jer je sport loš za razvoj djece, naprotiv. Više stoga što su ciljevi bavljenja sportskom aktivnošću pomalo okrenuti naglavačke, pa je tako i primarni cilj, dakle pravilan psihofizički razvoj, gurnut u stranu, a sportski rezultati postali su sami sebi svrha. U dostizanju tih rezultata jedan se dio djece povrgava trenažnim opterećenjima koja su posve nepodesna za njihovu dob i trenutne tjelesne mogućnosti, uzrokujući na taj način ozljede, od kojih se neke liječe dugo i teško. Na žalost, suradnja između medicine i sportskih djelatnika, nije na nivou na kojem bi nužno trebala biti. Osim toga, cilj sportske aktivnosti u toj, dakle dječijoj i mladenačkoj dobi trebao bi biti samo bavljenje sportom, no sportski je rezultat ono što se mjeri. A i uloga sportskog fizioteraputa svedena je na liječenje već nastalih ozljeda umjesto na njihovu prevenciju. Naravno, postoje iznimke koje vesele i pokazuju da se čak i u ovakvom okruženju mogu pomiriti rezultatski imperativi sa specifičnim zahtjevima sportskog angažmana djece. No sam je sustav problematičan, te postavlja prepreke, umjesto da olakšava stvaranje kvalitetnog okruženja za rast, razvoj i sportsku aktivnost djece. U cijelom tom konglomeratu različitih interesa i nedostatne infrastrukture, roditelji, a i sama djeca bivaju u većem dijelu prepušteni sebi i svojoj snalažljivosti. Sportska ozljeda u djece sportaša zbrinjava sa redovnim putem, obično dugim čekanjem u dugim redovima ispred specijalističkih ordinacija, u kojima liječnik specijalist, čak i kada to stvarno želi, ne može posvetiti dovoljno vremena mladom sportašu. Sama fizioterapija nije dovoljno dostupna, a i kada to postane, njeni postupnici nisu prilagođeni sportskom organizmu, pa je proces oporavka spor, a ponekad i neadekvatan. Povratak u punu sportsku akitvnost poslije ozljede poseban je problem, te je njegovo rješenje prepušteno treneru, koji za tu zadaću nije dovoljno educiran. Za nužno prisustvo adekvatno obučenog fizioterapeuta nema niti organizacijskih, a često niti financijskih preduvjeta. A, da vas posjetim, upravo su to djeca iz kojih bi se trebali izroditi novi Kostelići, Balići, Ljubičići i Draganje. U seriji tekstova koji će uslijediti u tjednima koji dolaze, nastojati ću vam približiti osnove trenažnog procesa, opasnosti koje se u njemu nalaze, najčešće greške, kao i najčešće ozljede u djece sportaša, zajedno sa postupnicima u slučaju njihova nastanka, a sve kako bi, prije svega roditelji, imali kvalitetnu informaciju o tome što i kako činiti u tim i sličnim (ne)prilikama.