Kuharice po školama kažu da djeca najviše vole pohano meso, paštu bolognese, hrenovke, salame i asortiman slatke pekarnice. Čokolada u svakoj formi. Kada je to na meniju, baci se jako malo. Nasuprot tome, voće (ako ga ima) često završi u smeću nakon jednog ili 2 ugriza
Prehrana djece uvijek je interesantna tema. Što najbolje doprinosi pravilnom razvoju? Treba li „jesti sve“? Treba li osluškivati dječje želje? Uz odjek vječnih pitanja, nedavno su u sve škole uveli besplatne marende. Naravno, svi su odmah potvrdili da će djeci davati vrlo zdrave obroke uz naglašenu raznovrsnost, a konzultacija nutricionista djeluje kao više nego osobito dostignuće. Djeca će biti sita i zdrava.
Intencija je sigurno dobra, ali u realizaciji je štošta problematično. Treba tu prvenstveno shvatiti da djeca dolaze s prehrambenim navikama, usvojenim u obitelji. Tu roditelji prenose vlastite obrasce, koji nisu uvijek najbolji, a i linija manjeg otpora previše je prisutna. Važnije je da dijete uopće jede, nego što jede. Uvjeravanja oko nekih drugačijih (zdravijih) pristupa mogu biti dugotrajna i beskrajno naporna. U uvjetima tankih živaca to je bolje izbjeći. Svaki dodatni problem čini dnevni ritam još težim. Zbog toga proizvođači itekako paze da hrana ima dobar okus, pa makar u njoj pomiješali stotinjak krajnje problematičnih sastojaka. Istovremeno, šire dobro poznate poruke da sve treba jesti i da nije dobro biti izbirljiv. Mnoge prehrambene reklame usmjerene su upravo prema djeci. I bojom i okusom i mirisom. Sve je jako fino, a o zdravlju će ionako brinuti liječnici. Kada se poruke o ukusnim paštetama, hrenovkama, kroasanima i Fanti jednom zabiju u dječji mozak, teško ih je više zamijeniti. To ni u većini škola neće uspjeti.
Kuharice po školama kažu da djeca najviše vole pohano meso, paštu bolognese, hrenovke, salame i asortiman slatke pekarnice. Čokolada u svakoj formi. Nutella, mljac! Kada je to na meniju, baci se jako malo. Nasuprot tome, voće (ako ga ima) često završi u smeću nakon jednog ili 2 ugriza. Ni povrće nije osobito prihvaćeno, pogotovo sirovo. Deserti ili marmelade bez šećera su utopija, veganske alternative još i više. Zar zaista mislite da je djeci preskupo ponuditi sokove bez šećera umjesto zastrašujuće slatkog čaja? Onda vam je čudno da su dječji zubi prorešetani karijesom (iako im možda dovlačite sve moguće paste, konce i vodice za ispiranje), čudno vam je da akne divljaju i da mjesečno ne prođu bez jedne visoke temperature?
Da, onda stižu antibiotici u enormnim količinama, protiv kojih se svi deklarativno borimo, ali njihova potrošnja ipak stalno raste. Proglašavaju se i nestašice, što im potražnju i potrošnju samo dodatno povećava. Gledam rezultate jedne studije, gdje su 700 bolesnika s upaljenim grlom razdijelili u 2 grupe. Jedna skupina je dobila antibiotik, a druga nije dobila ništa. Nije bilo razlike u dužini trajanja bolesti. Ne manje važno, rezistentne bakterije ogroman su problem, a njih je svakim danom sve više, pogotovo po bolnicama.
Po pitanju zagađenja i kiselih kiša možemo donekle utjecati svojim angažmanom, ali ovisimo i o drugima. Kod prehrane je drugačije. Tu su osobne odluke, što podrazumijeva i osobne posljedice. Djeca puno toga kopiraju od svojih roditelja, pa je i na nama da svjetla strana spektra kreira njihov život.
