Prije nešto manje od dvadeset godina, baš u vrijeme kada sam činio svoje prve korake u sportskoj medicini, a u želji da što prije i što više naučim od svojih kolega, sa nevjericom sam slušao priče o "novim" načinim liječenja sindroma prenaprezanja, tako čestih u sportaša, ka što je to na primjer teniski lakat. Taj konkretan sindrom, poput mnogih drugih, predstavlja pravi izazov za medicinu, a naročito fizioterapiju. Kada traje duže od 6 tjedana, nazivamo ga i kroničnim. U temeljnom pristupu liječenju nastojimo smanjiti upalni proces i tako umanjiti ili ukloniti bolnost, te omogućiti normalno bavljenje sportom. U tu se svrhu koristi sva sila fizioterapijskih tehnika, ali i injekcije kortizona (popularne blokade) i mirovanje. No, statistika govori da je cijeli proces liječenja tek ograničeno uspješan u kroničnih sindroma prenaprezanja, te da kod mnogih pacijenata uspijemo postići tek djelomično smanjenje bolova, a s tim i tek polovični povratak funkcije. I mnogi novinski napisi govore o vrhunskim sportašima koji mjesecima izostaju sa sportskih natjecanja poradi upala tetiva, skakačkih koljena, problema sa ramenom ili teniskim laktom. Ono o čemu novine ne pišu su mnoge nedaće rekreativnih sportaša i nesportaša zbog istih bolesti izazvanih drugim uzrocima. Još prije mnogo godina među sportskim fizioterapeutima uhodavale su se tehnike liječenja tih sindroma koje su bile dijametralno suprotne uvriježenim metodama. Kako to nije bilo doba interneta, informacije su bile šture i prenosile se od usta do usta. Ideja je bila ta da se, s obzirom da kod kroničnih upala ustvari nije riječ o klasičnoj upali, već o stanju sličnijem propadanju tkiva koje uzrokuje konstantnu bol, pokuša izazvati novi upalni proces na bolnom mjestu koji će sam po sebi uzrokovati novo cijeljenje tkiva koje upravo nedostaje. Svaki moj pokušaj da tu teoriju raspravim sa tadašnjim autoritetima iz fiziologije i fizikalne medicine, završavali su prilično neslavno, uz napomenu da će takvi postupci izazvati samo pogoršanje postojećih simptoma. No, kako u svakodnevici često biva, sila zakon mijenja. Suočen sa sa nedjelotvornošću klasične terapijske procedure u nekih sindroma prenaprezanja, te u isto vrijeme i sa vrlo odlučnim sportašima željnim brzog povratka u sport i natjecanje, a u dogovoru sa njima pokušavao sam primjeniti i tada nove i neprovjerene tehnike, kao što je tzv cross friction masaža (metoda grubih pritisaka sa ciljem stimulacije oporavka oštećenih tkiva). Rezultati su znali biti raznoliki, ponekad i fascinantni, ali uistinu nikada nije došlo do pogoršanja postojećih simptoma (ne računajući prolazne nelagode uzrokovane samom tehnikom). Novi smjerovi istraživnja ukazuju na pozitivni aspekat ove teorije. Najnovija i najneobičnija, čiji su rezultati objavljeni u američkom časopisu "Journal of Hand Surgery" u kojem su autori nastojali postići oporavak ubrizgavajući vlastitu krv pacijenta u zonu oštećenja tetivnog pripoja kod teniskog lakta (lateralnog epikondilitisa). Njihovi su prvi rezultati ohrabrujući, a objašnjenje djelovanja je citiram: "Prisutnost pacijentove krvi potiče kaskadnu reakciju cijeljenja koja rezultira oporavkom normalnog tetivnog tkiva." Hematomi, dakle manje ili veće krvarenje, obično su posljedica udaraca ili drugih načina oštećenja mekih tkiva i u glavnom nisu poželjni kako u sportaša tako i u nesportaša. Ipak, vjerojatno je da njihovo prisustvo u oboljelom području, pod određenim uvjetima može imati i terapeutsko svojstvo. Kapilarna se krvarenja događaju i kod primjene drugih terapijskih metoda, kao što su cross friction masaža ili terapija udarnim valom. Osim krvlju, "kaskadna reakcija cijeljenja" nastoji se potaknuti i injektiranjem podražajnih tekućina u zonu kroničnog procesa. Sve to govori kako smo možda na pragu jednog novog poglavlja u liječenju nekih kroničnih procesa na mekim tkivima i to podražajnim umjesto umirujućim agensima. S obzirom na put kojim nove metode ulaze u svakodnevnu terapijsku primjenu, vjerojatno će proći još podosta godina prije no što se ovi pristupi zaista dokažu u praksi. U međuvremenu oni mogu biti izlaz u nuždi za one koji su probali baš sve, ali bez očekivanog poboljšanja, a operativne zahvate doživljavaju kao zaista posljednju opciju.